Ako je povijest "vječno vraćanje" onda je i Hrvatska primjer za to. Dugo očekivani avis najavio je njezino vraćanje u okružje koje je napustila prije gotovo devedeset godina. Ovogodišnji 20. travnja tako bi u budućoj hrvatskoj povijesti mogao biti zabilježen kao datum povratka "razmetne kćeri Hrvatske" i kao simbolični datum njezine povijesti. Dobije li do ljeta blagoslov laičke EU, Hrvatska bi tako okončala svoje devedesetogodišnje "pečalno lutanje", svoju gotovo biblijsku balkansku bludnju.
Odluka EU da avisom Hrvatsku izdvoji iz puzzla Jugoslavija ujedno bi moglo biti i konačno priznanje da je ta slagalica većini velikih europskih i svjetskih igrača prestala biti zanimljivom. Poslije odluke Badinterove komisije, koja je rekla što misli o svakom od dijelova spomenute slagalice, te međunarodnog priznanja Hrvatske i primitka u UN, odluka od 20. travnja izgleda kao definitivni iskorak iz mentalne sjene koju je desetljećima stvarala palača Versaillessa. Bude li Hrvatskoj u lipnju odobreno da počne pregovarati o integraciji u EU bit će to njezino ponovno urastanje u kulturno-političko-ekonomski okoliš iz kojega se svojedobno i svojom voljom otputila u balkanske gudure. Usprkos pritisku tadašnjih povijesnih nedaća (da Hrvatska bude podijeljena kao dar ratnim pobjednicima) i nepobitnom jugo-idealizmu tadašnje hrvatske elite (koja je doslovce izmislila Jugoslaviju) generacijama smo svjedoci političke, kulturne i civilizacijske tragičnosti ulaska u Jugoslaviju. Uglavnom su to bile godine "koje su pojeli skakavci".
Hrvatska je 1918. raskidanjem "svih državno-pravnih sveza" s Austro-Ugarskom i "otkotrljavši se kao prazna pivska flaša pod noge Karađorđevića" učinila sudbinski potez koji ju je stajao izuzetno skupo, jer se isključila iz srednjoeuropskog miljea, a dospjela ondje gdje povijesno i kulturno nikada nije pripadala. Posljedica toga "krivog srastanja" bile su dvije diktature (monarhistička i socijalistička), a naposljetku i osvajačko ludilo koje se širilo iz Beograda. Zato je sasvim razumljivim bilo slavlje nakon što je Sabor donio povijesnu odluku o izlasku iz SFRJ. Kao što je bilo prirodno i kada se vatrometima, petardama, prangijama i raznim kratežima oduševljeno slavilo prva priznanja Hrvatske, a grmljavinom topova završetak Oluje. No, to je bilo slavljenje raskida, razlaza, pobjede i slobode, dok je 20. travnja možda doista trebalo proslaviti kao povratak iz balkanske divljine u nekadašnji, već uvelike zaboravljeni duhovni krajolik.
Hrvatska iz Jugoslavije nije zapravo izišla spomenutom saborskom sjednicom u ratnom podrumu INE, dok Zagreb muči u mraku još jedne zračne uzbune, a u ostatku noći plamte hrvatska sela. Hrvatska je iz toga što se ovdje još s nelagodom pamti kao Jugoslavija izašla prije nekoliko mirnih dana! Jer mogućnost obnove te nelagode i noćne more - ne kao nekog novog i formalnog državno-pravnog okvira, nego kao neke nostalgične inačice, koja bi se opravdavala "regionalnim vezama" bila je donedavno gotovo jednako izgledna kao i avis.
Poslije "pijane novembarske noći" 1918. kada je hrvatska elita nakon "potoka malvazije" otišla na poklonstvo "opančarskoj dinastiji", tj. okrenula se od Beča i Europe Beogradu i Balkanu, Hrvatska je zapravo civilizacijski tonula. Hrvatski slikopis od tada do danas ima rez od gotovo stotinu godina! Poslije toliko mučnih desetljeća avis bi trebao biti mentalni preokret, obećanje da Hrvatska neće potonuti u živi pijesak balkanskih pustara, da je napuštena zabluda nekih krugova moći da joj je zadaća "europeizacija Balkana".
Davanjem avisa Hrvatskoj Europa se izgleda oslobodila starih versajskih geopolitičkih predrasuda, a Hrvatska izgleda dobila priliku da se nakon gotovo devet desetljeća vrati u "izgubljeni zavičaj".
