Vladimir Šeks izravni je svjedok burnih i dramatičnih zbivanja s početka 90-ih, vezanih za uspostavu neovisnosti i rađanje mlade, demokratske hrvatske države i njezinih ključnih institucija. U vrijeme konstituiranja prvog višestranačkog Sabora, koji danas obilježavamo kao Dan državnosti, obnašao je dužnost potpredsjednika Sabora, a kasnije, u petom sazivu, tim visokim domom i predsjeda. Jedan je od tvoraca hrvatskog Ustava, imao je jednu od glavnih uloga u pripremi potpunog i konačnog odlaska Hrvatske iz Jugoslavije, a ujedno je, od osnivanja, i visoki dužnosnik HDZ-a, gdje danas obnaša dužnost pročelnika Savjetodavnog vijeća stranke. Za Večernji list govori u povodu 30 godina hrvatske državnosti.
Kakva sjećanja čuvate na 30. svibnja 1990., dan kada je konstituiran prvi višestranački Sabor?
Toga dana oko devet sati ujutro grupa HDZ-ovih zastupnika, praćena ovećom skupinom građana koja je pjevala, skandirala i pljeskala, pojavila se pred ulaznim vratima tadašnjeg Sabora SR Hrvatske gdje je upravo trebalo početi zasjedanje. Događa se to nakon višestranačkih izbora na kojima je pobjedu odnio HDZ, postavši tako prva nekomunistička stranka na vlasti u Hrvatskoj nakon gotovo pola stoljeća. Nema sumnje da se radilo o jednom od prijelomnih trenutaka novije hrvatske povijesti što su veoma efektno prepoznali neki od okupljenih građana, noseći transparent na kojem je pisalo: “Nikada više komunističke diktature”. Nesumnjivo je riječ o nultoj točki novije hrvatske povijesti jer je na tom zasjedanju 30. svibnja izabrano novo čelništvo Republike Hrvatske, premda još u sklopu Jugoslavije. To zasjedanje je iznimno važno jer je, što se tiče HDZ-a i njegove vizije samostalne hrvatske države, bilo početna točka na putu prema državnosti. Značajna politička činjenica na kojoj je osobito inzistirao i predsjednik dr. Franjo Tuđman odražava se u tome da je 30. svibnja trebao omogućiti provedbu političkog projekta nacionalne pomirbe ili prevladavanje pogubnih posljedica radikalnih i isključivih ideologija iz domaće povijesti te objedinjavanja duhovnih snaga hrvatskog naroda radi slobode i suverenosti. Od toga dana, Sabor je odmah počeo s pripremama za donošenje prvog Ustava hrvatske države.
>> VIDEO Od ove godine Dan državnosti ponovno se slavi na današnji dan, 30. svibnja
Kako se stvarao Ustav, čiji ste jedan od autora?
Još na Prvom općem saboru HDZ-a, 24. i 25. veljače 1990., moja je uloga bila da iznesem referat u kojem sam predstavio sve temeljne postavke, koje sam kasnije i ugradio u Ustav, a koji sam u svim elementima točno koncipirao po uzoru na Ustav francuske Pete Republike, odnosno, prema De Gaulleovu ustavu. Bio sam koautor, a glavni je autor bio profesor ustavnog prava Smiljko Sokol. Nekoliko mjeseci kasnije, u srpnju, Sabor je svojoj Ustavnoj komisiji, kojoj sam bio predsjednik, dao politički nalog da izradi nacrt Ustava, a istodobno je predsjednik Tuđman osnovao ustavotvornu komisiju koju je činilo 200-tinjak ljudi iz različitih slojeva društva. Ta široko zamišljena komisija trebala je pokazati kako narod piše Ustav, jer tu je osim političara i pravnika, bilo ribara, težaka i radnika, ali ona se na kraju sastala samo dva-tri puta. Na kraju sam predložio Tuđmanu da imenujem tri do pet članova u radnu skupinu koja će otići u Malinsku na otok Krk i izraditi nacrt Ustava. Ja sam napisao 77 članaka koji su se odnosili na ljudska prava i slobode, a predsjednik Tuđman napisao je izvorišne osnove sam, svojom rukom, u cijelosti. Nacrt smo izradili u tri tjedna u hotelu “Haludovo”, a kad smo se vratili, održano je 18 sjednica saborske Ustavne komisije, gdje smo ga dorađivali. Na kraju je prihvaćeno 95 posto krčkog nacrta, koji je raspravljen u Saboru te 22. prosinca 1990. i izglasan.
Kako je došlo do ideje o obilježavanju Dana državnosti?
Početkom ožujka 1991. predsjedništvo HDZ je urbi et orbi uputilo preporuku cijelom hrvatskom narodu u domovini i iseljeništvu te svim građanima Hrvatske na proslavu svehrvatskog Dana državnosti. Najvažnija posljednja rečenica te preporuke glasi: “Neka cijeli hrvatski narod 30. svibnja slavi kao dan duhovnog pomirenja svih koji su se i pod različitim zastavama i idejama borili za slobodu hrvatskog naroda sa zavjetom da ćemo zajedno svi složno raditi za boljitak i sreću svoje domovine”. Taj projekt nacionalne pomirbe iz ovog dokumenta je ključna karotida Tuđmanove doktrine da je nacionalna pomirba conditio sine qua non Hrvatske, koja se odnosi na prevladavanje podjela iz Drugog svjetskog rata. Hrvatski Sabor je tu preporuku prihvatio i u ožujku 1991. uveo novi blagdan, Dan državnosti RH.
Jesu li se sve te povijesne odluke događale u suglasju s političkim oponentima?
Donošenje Ustava bilo je rezultat najšireg konsenzusa i suglasnosti desnice, ljevice i centra. Isto tako i amandmani na Ustav, koji su značili projekt raskida s jednopartijskim modelom. SKH se pretvara u Stranku demokratskih promjena i za to Ivica Račan ima zaslužno mjesto, kao i za ulogu u raspisivanju prvih demokratskih izbora jer nije htio pristati na to da bude kvisling, što je od njega tada tražio vrh JNA. No “zaslužan” je i za to što je HDZ nazvao “strankom opasnih namjera”, a to je u tadašnjim okolnostima moglo značiti i naše uhićenje. No, već dogodine, u lipnju 1991., dogodilo se nešto što HDZ teško može oprostiti SDP-u S obzirom na to da razgovori između republika vezani za preustroj Jugoslavije nisu iznjedrili odluku o mogućoj konfederaciji, Hrvatska je krenula svojim putem, no tada je Ivica Račan, u ime SDP-a, predlagao pokretanje novog saveza jugoslavenskih republika, misleći da Europa i međunarodna zajednica neće prihvatiti samostalnu Hrvatsku. Račan je s jednom skupinom napustio sabornicu, a 49 zastupnika SDP-a glasalo je protiv odluke o samostalnosti. Bila je to tamna sjena, ali Račan je to popravio 8. listopada kad je bio jedan od važnih ljudi za donošenje odluke o raskidu svih državnopravnih veza RH sa SFRJ.
Kako je za prvog predsjednika Sabora imenovan dr. Žarko Domljan? Očekivalo se da ćete to biti vi.
Odabrao ga je predsjednik Tuđman kao svojevrsnu figuru. Domljan je bio znanstveni suradnik u Leksikografskom zavodu, i tamo je bio faca, šarmantan, elokventan, znan i kao “Lepi Žare”. Istina, svi su mislili da ću to biti ja. Javnost je to očekivala jer sam uz Tuđmana bio drugi čovjek države. No, nisam tada izabran za predsjednika Sabora jer sam bio prononsiran kao radikal, kao desničar, iako ja to nikada nisam bio. Ja sam bio jastreb, verbalno žestok u iznošenju svojih stavova i u obračunima s političkim protivnicima i neistomišljenicima. Nisam bio taktičar nego sam ulazio u žestoke sukobe s opozicijom i u vlastitoj stranci, a posebno sam se tukao s medijima, jer su me progonili kao nacionalista još od 1971., a podjednako i 1990. kada isti ti ljudi postaju “demokratski” novinari. Ja im to nisam zaboravljao, ali ni oni meni.
>> FOTO Mimohod Oružanih snaga RH povodom Dana državnost 1995. godine
Bili ste jedan od najglasnijih zagovaratelja povratka obilježavanja Dana državnosti na 30. svibnja. Jeste li sada zadovoljni?
Jesam, ali kad dugogočekivanu želju koja se dugo sputavala napokon ostvarite, postoji veliko zadovoljstvo, ali i gorka spoznaja da se čekalo predugo i da je to predugo čekanje moguće ostavilo posljedice. Tek ćemo vidjeti ovih dana kako je to hrvatski narod prihvatio.
Jeste li Hrvatsku, koju ste stvarali prije 30 godina, ovako zamišljali?
Ovdje bih podsjetio na izvrstan članak Mirjane Kasapović, objavljen prije dvije godine u Globusu, u kojem je na temelju rezultata različitih europskih instituta analizirala položaj Hrvatske na ljestvici 138 zemalja. Prema zaključku autorice, Hrvatska je – usprkos činjenici da je u posljednjih stotinjak godina imala tri krvava rata, da je preživjela dvije totalitarne diktature, nekoliko nedemokratskih poredaka – ostvarila uvjerljivo najimpresivnije rezultate te je prema tim mjerilima među najuspješnijim zemljama u svijetu.
Dovoljno je prisjetiti se da smo prije samo 30 godina još bili u sastavu jugoslavenskog poretka koji se raspadao, da smo uspjeli izboriti pobjedu u Domovinskom ratu, napraviti temelje za izgradnju novog demokratskog poretka, ući u krilo zapadnih integracija od EU-a do NATO-a te da su svi temeljni nacionalni strateški ciljevi hrvatske politike, hrvatskog naroda i hrvatske države u tih 30 godina ostvareni. I to je kolosalno dostignuće. No, još nismo pronašli odgovor na ostvarenje dviju ključnih odrednica Ustava RH: državu socijalne pravde utemeljenu na solidarnosti te pitanja vezana uz vladavinu prava i zakona. A već su tu i novi izazovi, prije svega demografska slika Hrvatske. To što se događa sa Slavonijom ravno je tragediji, a budu li nastavljeni takvi demografski trendovi, bez ikakva “uvoza” stanovništva, Hrvatska će 2050. imati 3,2 milijuna stanovnika. E, to je bitka svih bitaka.
Bilo bi bolje da su ostali Runjić,Latin i društvo nego što ste došli “desničari” ti,Mesić,Manolić..Vidimo minuli rad u ovih 30 godina. Niste se maklo od socijalističke hrvatske