Samo je nešto tako tragično, kakva je pandemija koronavirusa, moglo prouzročiti to da se u Mukinju, nadomak Plitvičkih jezera, ne održi tradicionalna komemoracija Josipu Joviću, prvoj žrtvi Domovinskoga rata. Zbog ugroze života onih za koje je poginuo Josip, ovog 31. ožujka bit će moguće zapaliti samo svijeće na mjestu njegova stradavanja.
Već tradicionalno su se, kao i lani, na taj datum ondje okupljali državni vrh, članovi udruga proizašlih iz Domovinskoga rata, aktivni i umirovljeni policijski službenici, pripadnici specijalne i drugih rodova policije, polaznici Policijske škole „Josip Jović“, nastavnici i policijski službenici Policijske akademije, sportaši... Slavilo se Josipovo ime i odavala počast njemu i njegovoj žrtvi za samostalnost i slobodu hrvatske države.
Taj 21-godišnjak, rođen u Aržanu kod Imotskog, u siromašnoj obitelji u kojoj su otac Filip i majka Marija skrbili i o sinu Tomislavu te kćerima Franki, Mirni i Aniti, odvažio se i dragovoljno krenuo 5. kolovoza 1990. u Zagreb pa postao djelatnik aktivnoga sastava Ministarstva unutarnjih poslova, Jedinice za posebne zadatke “Rakitje”. Sudjelovao je u poslovima osiguranja, a bio i u Pakracu i Petrinji.
U ranim jutarnjim satima 31. ožujka kolona vozila s hrvatskim specijalcima, u kojoj je bio i Josip Jović, napadnuta je iz zasjede na cesti nedaleko od hotela na Plitvicama. Šest dana prije bio je održan miting na Plitvičkim jezerima. Zahtjevi pobunjenika nalagali su da Nacionalni park ostane u sklopu SAO Krajine. Dan poslije, 26. ožujka, donesena je nezakonita odluka o smjeni rukovodstva NP-a Plitvička jezera, nakon čega su Srbi počeli protjerivati radnike. Iz Knina je stiglo pedesetak milicionera pod vodstvom Milana Martića, koji su, da bi spriječili štrajk radnika, nasilno ušli u Upravu Nacionalnoga parka. Bačen je eksploziv na privatnu kuću, vijorile su se zastave SAO Krajine i Jugoslavije na Koranskome mostu...
Stoga su hrvatske snage krenule u akciju. No na kolonu je otvorena vatra iz okolne šume, a u autobus pun hrvatskih redarstvenika uletjela je tromblonska mina, no na sreću osigurač nije bio izvučen pa nije eksplodirala. Uslijedili su munjevit izlazak iz vozila, zalijeganje uz cestu, otvaranje vatre prema mjestu odakle je pucano te napredovanje po dubokome snijegu koji je bio okovao Plitvice.
Jović je bio najistureniji u napadu, pucao je u smjeru pošte. Iako je imao pancirku, pogođen je u nezaštićeni dio tijela. Vozilo hitne pomoći stiglo je odmah, a nakon duljeg čekanja ukrcan je u sanitetski vojni helikopter. Bio je živ, ali umro je na putu do bolnice. Posmrtno mu je dodijeljen čin bojnika, a odlikovan je Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, s pozlaćenim pleterom, Spomenicom Domovinskoga rata, Spomen-značkom I. gardijske brigade “Tigrovi”, Spomenicom prvoga poginulog hrvatskoga redarstvenika MUP-a u Domovinskome ratu. Pokopan je uza sve vojne počasti na mjesnome groblju u Aržanu. U rodnome mjestu mu je na Uskrs 1994. otkriven spomenik.
Mjesto se zove Mukinje, pa se svijeća može upaliti u MUKINJAMA. Mukinja je šumsko voće. Prva žrtva nije J. Jović, već Goran Alavanja.