Scheveningen je dio Haaga, ribarska je luka. Nizozemci mu danas daju status, recimo, naše Opatije, zbog šetnice duž višekilometarske pješčane plaže koja je načičkana kafićima i restoranima, a prekoputa su sagrađeni brojni luksuzni hoteli.
Ante Gotovina i Mladen Markač nalazili su se godinama u zatvoru u Scheveningenu, koji je zračne udaljenosti od te popularne šetnice ni kilometar. U petak poslijepodne, kada su se generali kombijem hrvatskog veleposlanstva, u društvu veleposlanice RH u Nizozemskoj Vesele Mrđen Korać i konzula Luke Alerića, uz pratnju policije, uputili prema rotterdamskoj zračnoj luci, pripadnici nizozemske policije koji su redovito prevozili naše generale u sudnicu pitali su ih imaju li još kakvu želju dok su tu. – Ja bih napokon htio vidjeti plažu u Scheveningenu – odgovorio im je Gotovina. I bi učinjeno, kombi i policijska pratnja odvezli su generale na šetnicu i provozali ih. Ova priča za javnost može zvučati turistički, no generalima će se urezati u pamćenje.
Pogotovo Gotovini, koji sedam godina nije vidio ništa udaljenije od dužine teniskog igrališta, odnosno unutarnjeg dvorišta koje služi pritvorenicima za rekreaciju. Mogao je jedino gledati u nebo, ali neku percepciju udaljenosti imao bi tek kada bi na nebu bili oblaci. Stoga mu je i vid u zatvoru oslabio – narušen mu je vid na daljinu.
Mnoge je iznenadilo kada je Gotovina, nakon dolaska u Zagreb, posebno zahvalio i službenicima hrvatskog veleposlanstva u Haagu. Time se želio odužiti ljudima koji su bili jako važni za psihičko i fizičko zdravlje hrvatskih pritvorenika, kojima najviše treba – razgovor s nekim „izvana“.
O posebnoj brizi za hrvatske generale svjedoči i “bolnička” priča Mladena Markača. Kada je, naime, završio na teškoj operaciji srca u bolnici u Leidenu, redovito su ga obilazili iz našeg veleposlanstva. Markač je tamo bio desetak dana, čuvala ga je, naravno, policija, ali je zanimljivo da na vratima sobe nije pisalo njegovo pravo ime. Nego izmišljeno. “Gospodin Herfst.” Na nizozemskom – gospodin Jesen.
Konzul Luka Alerić već je osam godina de facto član obitelji svih naših ljudi koji su u tom pritvoru. Obilazi ih redovito, u istom razmaku kao i svećenik, dva puta mjesečno, a on i ostali službenici brinu se i o obiteljima optuženika koji im dolaze u posjet. Iz našeg veleposlanstva u Haagu obitelji su uvijek dobivali potporu, doček i brigu oko smještaja. Naša veleposlanica, kojoj će uskoro biti dvije godine od dolaska, nekoliko je puta osobno posjetila generale i ostale naše ljude u pritvoru. To je našima bilo izuzetno važno jer u sredini gdje se mjere sve, samo naoko, sitnice, naši pritvorenici uvijek su imali, zahvaljujući ljudima iz hrvatskog veleposlanstva, status ljudi koje njihova država očito nije zaboravila. A to u Scheveningenu jako puno znači.
– Nikad me nije zaboravila Crkva ni hrvatsko veleposlanstvo u Haagu – stoga sada kaže Gotovina. Neke se stvari daju ispraviti, a neke baš i ne. Recimo, činjenica da Gotovina nema ni jedne zajedničke fotografije sa svojom djecom i suprugom od 2001. kada je nestao, pa sve do prošlog petka. Fotografiranje je u pritvoru zabranjeno. No, nije i slikanje, pa je Gotovina svoju djecu naslikao.
>>Sve o presudi generalima čitajte u našem specijalu
Lijepo je čitati kako nisu bili zaboravljeni i koliko im je to značilo ... A što se tiče plaže, sigurno da je još više uvjeren ( tako i ja mislim ), nema mora do našeg plavog Jadrana..... cijenimo to štoto imamo i volimo !!!!