Zbog lijenosti i nemara vladajuće većine Hrvatska je na sigurnom putu da postane zemlja s homofobnim biljegom u Ustavu.
Može Peđa Grbin – takozvani SDP-ov stručnjak za Ustav – do prekosutra pjevati kako će njegova vlada štiti prava seksualne manjine, ali od toga nikakve vajde. Niti će se ustavnom intervencijom homoseksualcima oduzeti kakvo pravo koje imaju niti će im SDP dati nešto mimo onoga što su im i inače namijenili. Brak je ionako već zakonom definiran kao zajednica muškarca i žene, a Vlada homoseksualcima piše drugi zakon po kojem se neće moći vjenčati i sklapati brakove, nego “registrirati partnerstvo” i neće imati pravo na posvajanja djece.
Riječ je o tome da smo zemlja čije vlade (to se odnosi na prethodnu HDZ-ovu vladu jednako kao i na aktualnu Milanovićevu) nisu u stanju urediti sustav upravljanja državom. Samo ih je nemar i neodgovornost spriječio da urede područje odlučivanja putem referenduma. Zabavljeni sami sobom, ostavili su mogućnost da se o ama baš o svemu može raspisati referendum, a odluke donositi većinom onih koji su izašli na birališta.
Što to znači? Da je dovoljno skupiti potpise deset posto birača i može se, primjerice, zatražiti da se Ustavom dopusti eutanazija teških bolesnika. Ako se na takav referendum odazove samo 100 birača, a 51 se izjasni za eutanaziju, ona će automatski ući u Ustav. Već sutradan bi se po bolnicama mogli početi isključivati aparati na kojima su mjesecima vegetirali teški bolesnici. Od ustavnih sudaca ne bi trebalo očekivati ništa. Ako su na aktualnom primjeru diskreditacije homoseksualaca pokazali kako ih se ne tiče sadržaj referendumskog pitanja, zašto bi onda spriječili referendum o eutanaziji ili bilo čemu drugom?
Stvar je takva da nam slijedi još malo prepucavanja po Saboru pa će zastupnici izglasati datum održavanja referenduma. Udruga U ime obitelji, koja je već dokazala da je jako dobro organizirana, da u tome ima podršku Crkve i barem dijela oporbe, a ne manjka joj ni novca potrebnog za provođenje nauma, opet će skupiti glave i krenuti u kampanju za izlazak na referendum. Vrijedni, koncentrirani i ustrajni u ostvarenju svog cilja, vjerojatno će opet biti uspješni i realno je očekivati da ćemo na kraju u temeljnom državnom aktu imati odredbu koja diskreditira seksualnu manjinu.
Samozvani hrvatski borci za ljudska prava po ovom se pitanju ponašanju isto kao i Vlada po pitanju referenduma. Baš ih briga!
Dakako da je moguć i drukčiji scenarij po pitanju ustavnog definiranja braka, a to je masovniji odaziv na referendum. Nije nemoguće da na dan referenduma izađu iz kuće i oni građani koji ne zaziru od homoseksualaca, koji se ne slažu s tim da se u Ustavu bilo koga diskreditira te da oni stvore većinu i odluče da se Ustav ostavi na miru. No, ako se to i dogodi, neće se dogoditi zahvaljujući hrvatskim borcima za ljudska prava ni LGBT zajednici. Prve je uopće teško identificirati, a LGTB udruge su koncentrirane samo na sebe i ništa drugo ih se ne tiče. Njihov je domet da se jednom godišnje okupe u paradi pod šarenim zastavama, a mimo toga organiziraju nekoliko konferencija za novinare te daju nekoliko izjava o svojim potrebama. Za to kako će biti uređena tematika referenduma ne pokazuju pretjerano zanimanje!
Na kraju ispada da će biti dobro ako se iz ovoga izvuče neka pouka i ako se pri idućim promjena Ustava riješi i pitanje referenduma.
Vrijeme je da se napokon propiše o čemu se ne može odlučivati na taj način (a tu sigurno spadaju pitanja ljudskih prava), da se navede pod kojim se uvjetima može izaći na referendum i da se primjerenije odredi broj glasova koji će presuditi ishodu referenduma. Također treba biti jasno navedeno kakva će biti procedura ako se referendumom zadire u Ustav, a kakva ako se građani budu izjašnjavali o drugim pitanjima.
Tko o cemu Toma o politici i seksualnosti. A ocito se ne kuzi ni u jedno.