Berlin, 17. srpnja 1941. godine. Dragi Adi! Sigurno sam ti već pomalo zamorna. Još ti želim poslati jednu fotografiju, kao simbol svoje ljubavi. Ovdje nalikujem na Djevicu na nebu. Katkad sam vrlo tužna. 23. srpnja odlazim u Karlsbad. Ondje ću češće misliti na tebe. Šaljem ti žarke poljupce, beštijo moja. Ritschi...
Premda bi se iz ove vrlo intimne korespondencije moglo pomisliti drukčije, ova žena ne poznaje Führera osobno. I nikada ga neće poznavati. Stalan priljev pisama u ured kancelara Reicha slijedi krivulju njegove popularnosti pa je samo 1941. primio više od deset tisuća pisama. U uredu kancelara morali su se organizirati. Pisma se pohranjuju u “Arhivu A” otvorenu u tu svrhu, u koju spremaju ona “koja su naškrabale žene”. Kruti odgovor dokida svaku nadu u ljubavnu idilu: “Gospođo, ovime potvrđujem primitak pisma koje ste uputili Führeru i obavještavam Vas da se on iz principa ne upušta ni u kakve osobne veze. Njemački pozdrav, Albert Bormann”.
Nacističkom je vođi nelagodno zbog tolikih tisuća pisama neobuzdanih žena, on se zgraža. No kao strategu jasno mu je koliko je važna tolika korespondencija, to je njegov “barometar javnog mnijenja”. Ove žene ne obraćaju se šefu države ni ideologu, nego muškarcu Hitleru, u nadi da će im uzvratiti osjećaje. Ali on to ne čini. Premda povijest poznaje pregršt žena koje su obilježile Hitlerov intimni život, ljubav njegova života ostat će samo jedna žena: Eva Braun.
Eva, Clara, dvije Nadežde, Rachele, Catherine, Jiang, Elena... supruge su, družice ili muze, žene opčinjene tiranima. One su okrutne, nasilne, despotske, ali i magnetski privlačne, obrazovane i neovisne Europljanke s početka 20. stoljeća, zaljubljene u muškarce koje ih varaju, žrtvuju bjesomučnoj političkoj strasti, uhode, kritiziraju, zatvaraju.
>> I nakon smrti Kim Jong-ila svijet je pun okrutnih diktatora
>> Dvije godine jela prije Hitlera da se uvjeri da hrana nije otrovana
‘Masu, kao i ženu, treba silovati’
Opčinile su tako povjesničarku i novinarku Diane Ducret, autoricu knjige “Žene diktatora”, koja će se polovinom veljače u izdanju Školske knjige naći pred hrvatskim čitateljima. Vješto portretirajući žene fascinirane tiranima, ona zapravo ogoljuje intimni život vođa autoritarnih režima: Benita Mussolinija, Adolfa Hitlera, Josifa Staljina, Mao Ce-tunga, Vladimira Iljiča Lenjina, Jeana-Bédela Bokasse, Antonija Salazara i Nicolaea Ceausescua. Na stranicama svoje knjige razotkriva muškarce koji, premda spremni zadržati i osvojiti vlast nad narodom, zbog žena gube svaku vlast nad sobom i postaju robovi vlastitih nagona. I trudi se razumjeti zašto je Adolf Hitler primio više pisama obožavateljica od Micka Jaggera i Beatlesa zajedno.
Poput Hitlera, važnost korespondencija s narodom uviđa i talijanski diktator Benito Mussolini, o čemu piše ovako: “Masa, kao i žena, stvorena je da je silujete”. Zato će s godinama razviti sveprisutnu seksualnost, koju pohlepno hrani. Jedna od prvih žrtvi njegove metode zavođenja bila je nesretna Virginia B. Vrijeme radnje je 1901. godina, mjesto njegovo rodno selo Dovia, Mussolini ima sedamnaest godina. Jednoga dana, dok je selo bilo pusto, okušava sreću sa svojom mladom susjedom. “Uhvatio sam je na stubištu. Gurnuo sam je u kut, iza vrata, i obljubio sam je. Pridigla se, plačna i ponižena, i izvrijeđala me kroz suze. Rekla je da sam joj ukrao čast. Ne poričem. Ali o kojoj mi to časti govorimo?”, piše godinama kasnije.
Mlada Nadežda Krupskaja nikada nije odustala od ideje da zavede Vladimira Iljiča: dojam koji je na nju ostavio tijekom tajnih aktivnosti i noći provedenih u raspravama o budućnosti ruskog naroda bio je prejak. Otputila se u Sibir, iscrpljena, ali sigurna u sebe, nakon što je prešla osam tisuća kilometara vlakom, pa se tri dana vozila saonicama. Trideset mjeseci koliko ga nije vidjela bili su joj najduži u životu. Nadja je godinu starija od Lenjina, a i viša je od njega nekoliko centimetara. “Vidjevši Krupskaju, možete reći da Lenjina ne zanimaju žene”, zabilježit će pisac Ilja Ehrenburg. Nakon tri godine života u Sibiru ponestaje strasti, ali Nadja će za Lenjina zauvijek ostati žena koja je zbog njega prešla ledene pustinje. A strast, on će ubrzo pronaći na drugoj adresi. Duge kestenjaste kose, golemih očiju i senzualnih usta, hitra i inteligentna Inessa Armand zrači samopouzdanjem koje snažno privlači gorljivog ideologa.
Na njegovu golemu sreću, između dvije žene razvija se čvrsto prijateljstvo. Povezuje ih feministički angažman, bez obzira na ljubomoru koja ih je mogla razdvojiti. Nadja, koja nije mogla mužu dati obitelj, voli biti s Inessom i njezinom djecom. Lenjin je uspio uvjeriti Nadju da je nikad neće napustiti, pa je tijekom šest godina u domu Uljanovih na djelu tipični ménage à trois...
Početkom prošlog stoljeća u Bakuu, na obali Kaspijskog jezera, gdje se mladi Josif Visarionovič Staljin krije u vili obitelji Alilujev. Za jednoga se posjeta šestogodišnja mlađa sestra Nadja popela preko ograde te su je u bijeloj haljini dohvatili uzburkani valovi. Staljin, koji ne zna plivati, skočio je u vodu i spasio joj život, a taj će događaj, pokazat će se, biti presudan za oboje. Kada Staljinu na rukama umire supruga Kato, pokošena tifusom, reći će da mu je srce zauvijek opustošeno i jalovo. Ostalo je, međutim, mjesta za još jednu ženu, djevojčicu s obale Kaspijskog jezera.
Ali, Nadji je u Kremlju dosadno i depresivno. Želi živjeti punim plućima, ali tišti je golem teret ljubavi prema muškarcu kojega teško podnose čak i drugovi. A on sve više tone u alkoholizam: Nadja prelazi preko njegova pijančevanja, ali ne i prijevara. Staljin održava odnose s nekoliko žena, osobito s kremaljskom frizerkom i jednom sluškinjom koja ima sitan i prćast nos kakve on voli.
Konačna scena između Staljina i Nadje odigrala se u noći 8. studenog 1932. “Kako boljševičkom vođi mogu biti privlačne tako napirlitane kokoši u luksuznoj odjeći! Plesačice, frizerke, glumice...”, histerizira Nadja, koja nosi stroge i bezoblične haljine, jednostavne šalove, košulje podignuta ovratnika i prezire šminku... A baš je te noći odlučila biti drugačija. Odjenula je dugačku crnu haljinu izvezenu crvenim ružama iz Berlina. On je nije ni primijetio.
Sutradan, sluškinja otvara Nadjina vrata, zatječe je u lokvi krvi, podno kreveta. Pucala si je u srce, jastukom prigušivši buku detonacije. Tjedan dana ranije prijateljici je povjerila da je označena pečatom zle kobi još od rođenja. Staljin joj je tijekom jedne svađe urlajući objavio da je ona njegova vlastita kći. Majku je potvrdila istinu: godinu dana prije njezina rođenja imala je dvomjesečnu vezu sa Staljinom...
Prebijanje štapom do smrti
Rođena u Čadu, mlada Catherine Denguiade svaki dan pješači put gimnazije. Tog jutra 1964. njezinim putem korača Jean-Bédel Bokassa, kojeg će povijest upamtiti kao cara Srednjoafričke Republike. “Uvukla mi se pod kožu”, povjerit će bliskom prijatelju, očaran njezinom ljepotom. Stil udvaranja mu je osebujan: nekoliko dana nakon sudbonosnog susreta izdaje naredbu vojnicima da je otmu i zatoče.
Jean-Bédel, otkako su se vjenčali, oženio se s osam drugih žena koje su mu podarile brojnu djecu, no strast koju osjeća za Catherine pokazala se dovoljno snažnom da je izabere za službenu caricu. Buduća carica, međutim, ne smije ni disati bez dopuštenja. Ni posjeti ne dolaze u obzir, a glavni je zadatak dvorjana da uhode Catherinu. Novi vozač zaboravio je obavijestiti Bokassu da mu je ženu posjetila prijateljica. Silovito ga je prebio štapom do smrti.
Bokassa mora konstantno obuzdavati ljubomoru, a ljubomoran je na sve. Sin Georges svjedoči o posve iracionalnom bijesu: “Moj otac ni u koga nema povjerenja. Sumnja u sve muškarce, uključujući i vlastite sinove, da mu žele preoteti žene. Jednom sam u vili Kolongo otkrio da prisluškuje čak i mene.” I kći Reine svjedoči prisilnom kućnom pritvoru koji je Catherine dotjerao do klaustrofobije “toliko da ne može otići u kino pogledati film”.
Njezine muke nikada neće spoznati Jiang Qing, zloglasna družica oca kineske revolucije i posljednja supruga Mao Ce-tunga. Kći alkoholičara i nasilnika koji iz razbibrige tuče njezinu majku koja pak tuče kćer. Buduća “madame Mao” ima podvezana stopala, što je tradicijski znak da je nisu predodredili za rad nego za udaju. Buntovna i divlja, sama ih je skinula i pritom zaradila epski nadimak “Oslobođena Stopala”, ali i stravične ožiljke zbog kojih je zauvijek hodala šepajući. Ipak, bit će glumica. Mao ju je primijetio među stotinama mladih komunistica: navodno mu je došla pljeskati na Institut Marx-Lenjin, a zauzvrat je Mao došao nju gledati u kazalište pa divljački pljeskao izvedbi da je zakonita supruga He Zizhen poludjela od ljubomore. Jiang Qing ima opterećenu prošlost drugorazredne glumice i propale zabavljačice. Četiri se puta udavala a njezina filozofija glasi ovako: “Seks je privlačan na početku. No na duge je staze važna moć.” A Mao se pritom ne buni. Još se mora riješiti svoje paklene prošlosti kako bi odjenula odoru prve dame naroda, pa spaljuju sve: kopije filmova, kritike uloga, novinske članke. Bivši kolege, prijatelji i ljubavnici više joj ne mogu naškoditi – zatvorila ih je ili prognala, pa je u kolovozu 1966. pekinški krematorij krcat.
Istodobno, dijeliti postelju s Maom značilo je imati dobar želudac. Predsjednik, naime, nije mario za osobnu higijenu. Nikad nije prao zube: bilo je dovoljno da ih ujutro ispere čajem, a zubaru ga se nije moglo natjerati ni puškom. Bivši ministar obrane Peng Dehuai ovako opisuje razmjere tog užasa: “Mogli bismo reći da su predsjednikovi zubi premazani slojem zelene boje”. Umjesto tuširanja, pomoćnici su ga svaku večer trljali toplim i vlažnim ručnicima dok je proučavao dokumente, čitao ili vodio državničke dijaloge. Njegov je liječnik primijetio da jednako tako ne pere ni genitalije. “Čistim se u ženskim tijelima”, odgovarao je Mao.
Žuta orhideja za Evu Braun
Na čelu povorke ona silovito kliče: “Kruha i pravde!” Pogled joj se susreće s pogledom jednog mladog čovjeka. A njega je smjesta privuklo ovo pomalo sirovo oduševljenje, smionost ove djevojke. On je Nicolae Ceauşescu. Tijekom tog proljeća 1939. kada je upoznao Lenutu, shvatio je da s njom dijeli nestalnost disidenta i odlučnost onih koji žele promijeniti svjetski poredak. Potpisujući bračni ugovor diskretno su prepravili nevjestin rodni list na zahtjev dalekovidnog Nicolaea: smatra da je ime Lenuta, koje doslovno znači “mila”, previše pučko i nije dovoljno dostojanstveno. Lenuta službeno postaje Elena. Istim činom ju je i pomladio. Iako je od muža starija dvije godine, mijenjaju joj datum rođenja. Na scenu izlazi Elena Ceauşescu, rođena 7. siječnja 1919. godine.
Njezin je muž već deset godina čelni čovjek komunističke partije. Koji Eleni sustavno ispunjava sve želje. A bilo ih je. “Pogledajmo istini u oči”, znala je reći. “Danas je Rumunjska na Zapadu poznatija od Eiffelova tornja i poštovanija od engleske kraljice. A sve je to zahvaljujući Drugu i meni.”
“Tijekom diplomatskih putovanja bračnog para domaćini čine sve kako bi utažili njezinu žeđ za darovima. Elena želi dopuniti garderobu? Djeca trebaju novi sportski auto? Ništa lakše, dovoljno je tražiti od francuske ili njemačke ambasade. Naime, Elena si je zadala stroga životna pravila: odijeva se samo u francusko, vozi samo njemačko”, piše Diana Ducret.
Osjetljiva na obrazovanje koje joj nedostaje, 1975. drugarica Elena Ceauşescu predaje doktorsku disertaciju s naslovom “Utjecaj stereospecifične polimerizacije izoprena na stabilizaciju sintetičkih kaučuka”. U slobodno vrijeme, kojeg ima napretek, bavi se povećanjem broja stanovnika podižući stopu nataliteta. Propisuje ritam seksualnih odnosa cijeloj naciji: tri ili četiri puta na tjedan. Ali izdajnice i dalje ustrajno odlaze na pobačaje. Doskločila im je početkom 1980-ih, uvodeći obvezne ginekološke preglede jednom mjesečno. Kada ju je sustigla smrtna kazna, njezin diktatorski muž “ne razumije kako se sud prema ideologinji, znanstvenici i, na kraju krajeva, prvoj dami, može odnositi bez poštovanja”...
Elena Ceausescu nikada se nije morala boriti za svoju ljubav, poput Eve Braun. Inače nasmijana, puna elana i snova, te 1935. smrknuta je i sjetna. Već šest godina potajno voli muškarca koji ju je pomeo s nogu svojim idejama. Samoća u koju ju je zatočila ova veza postaje nepodnošljiva. Evi strahovito nedostaje nježnosti. Traži zamjensko toplo biće: “Kad bih barem imala psića, ne bih bila tako usamljena.” Stoga je od Hitlera za 23. rođendan tražila malenog baseta. “Eto, opet ništa. Možda iduće godine, ili još kasnije. Možda sam zapravo nezahvalna”, na kraju se preispituje. Radije će sebe kriviti nego da prizna da je muškarac kojega voli nestalan. Uostalom, za Božić 1929. darovao joj je cvijet koji je ona pobožno čuvala cijeli život. Žutu orhideju.
No, uskoro mlada Eva uviđa ono što će europski političari otkriti malo kasnije: Hitler ne drži obećanje. Stoga razvija strategiju koja će je učiniti Führerovom družicom. Krene si prostrijeliti srce, a liječnik vrlo lako izvlači metak koji joj je stao u grlu. Ali njezin je čin polučio uspjeh: Hitler hita odmah po dojavi. Odsad zna da je Evina strast posvemašnja, pa i mazohistička. Metak ju je sustigao koju godinu kasnije, doduše, bila je to kapsula s cijanidom, dok je u posve opkoljenom Berlinu podijelila Führerovu sudbinu. U braku koji je sanjala više od petnaest godina provela je ravno 50 sati. Ali je u smrt, pa onda i u povijest, otišla kao Frau Hitler.
