Uz hrvatsku crkvu u Rimu na obali Tibera i nekadašnji samostan uz obalu Atlantskog oceana u Lisabonu, kulturno i povijesno najznačajnija crkvena građevina posvećena svetom Jeronimu nalazi se u Pragu, na brežuljku iznad desne obale Vltave. Riječ je o Benediktinskoj opatiji Majke Božje i svetog Jeronima u Emausu, kako glasi službeni naziv ovog samostana koji je 1347. dao osnovati češki kralj i rimsko-njemački car Karlo IV. te onamo doveo hrvatske benediktince glagoljaše. Pražanima i turistima ovaj je crkveni objekt prepoznatljiv po tome što umjesto tornjeva, srušenih u američkom bombardiranju Praga 1945., u svom gornjem dijelu ima modernu betonsku konstrukciju nalik na brodska jedra ili krila anđela.
Boljim poznavateljima hrvatsko-čeških veza poznata je priča o dolasku hrvatskih glagoljaša u Prag, gdje su nakon dva i pol stoljeća prekida u Češkoj obnovili glagoljašku tradiciju, što je imalo velik utjecaj na daljnji razvoj češke, ali i hrvatske kulture i pismenosti te je, među ostalim, rezultiralo čak i latiničnim slovima s kvačicama koje danas koriste i Česi i Hrvati. Manje je međutim poznato zašto se zapravo u nazivu hrvatskog glagoljaškog samostana u Pragu našao sveti Jeronim, jedan od najznačajnijih kršćanskih svetaca kojem se 30. rujna navršila 1600. godišnjica smrti.
Utjecaj Karla IV.
U povijest kršćanstva sveti Jeronim trajno se upisao kao prevoditelj Biblije na latins1ki i autor mnogih važnih teoloških spisa, a budući da se rodio sredinom četvrtog stoljeća na području današnje Hrvatske, u srednjem i novom vijeku bio je smatran Hrvatom, pa čak i izumiteljem glagoljice i prevoditeljem Biblije na crkvenoslavenski jezik. Hrvatski glagoljaši zaštitili su se autoritetom svetog Jeronima i zahvaljujući njemu od pape Inocenta IV. 1248. dobili pravo slavljenja bogoslužja na crkvenoslavenskom jeziku na temelju knjiga pisanih glagoljicom na području Senjske biskupije i drugdje gdje je postojao taj običaj.
Međutim, popularnost svetog Jeronima kao Hrvata, pa prema tome i Slavena, u to se vrijeme opaža i u Češkoj u čijoj je intelektualnoj eliti postojala predodžba o tome da je Hrvatska pradomovina Čeha, odnosno da su Česi nekada bili Hrvati. Prvi trag o tome nalazi se u Dalimilovoj kronici s početka 14. stoljeća gdje se tvrdi da je Čeh, praotac češkog naroda, potjecao iz Hrvatske, što se ponavlja i u ljetopisu Přibíka Pulkave iz 1374. I u djelu Historia Bohemica koje je 1458. napisao talijanski humanist Enea Silvio Piccolomini, pola godine prije nego što je postao papa Pio II., piše da je praotac Čeh bio podrijetlom Hrvat (Croatinus). Kasnije, 1541. Václav Hájek u svojoj Češkoj kronici navodi da je Čehov zavičaj Krapina, a to će od 18. stoljeća legendu o Čehu i njegovoj braći Lehu i Mehu učiniti popularnom u Zagorju.
Najstariji trag štovanja svetog Jeronima u Češkoj i stavljanja u slavenski kontekst vezan je uz češke glagoljaše koji su 1095., godinu dana prije svog protjerivanja, u samostanu u Sázavi posvetili novu crkvu u čijem su se bočnom oltaru nalazile relikvije više svetaca, među kojima i ona svetog Jeronima. Zanimljivost je da su ondje bile položene i relikvije slavenskih svetaca, svetih Petero braće (misionara u Poljskoj ubijenih 1003.) te dva sveca iz Kijevske Rusi, svetog Borisa i svetog Gljeba. Najstarija crkva svetog Jeronima u Češkoj potječe iz treće četvrtine 12. stoljeća i nalazi se u mjestu Sedlec-Prčice. Novu dimenziju njegovu štovanju u Češkoj dao je Karlo IV. Rođen kao Václav, po ocu pripadnik njemačke dinastije Luxemburg, a po majci iz češke dinastije Přemyslovića. Odgojen je na francuskom dvoru gdje je dobio ime Karlo te je postao kozmopolit širokih vidika, svjestan političke i identitetske složenosti Svetog Rimskog Carstva. Poseban senzibilitet imao je za slavenski identitet Češke koji je odvaja od okolnih njemačkih zemalja, ali spaja sa Slavenima na jugu i istoku. Kako bi ojačao svoju vlast, ali i ugled Češke unutar Svetog Rimskog Carstva i zapadnog kršćanstva, ovaj obrazovani i pobožni vladar koristio je i kultove pojedinih svetaca. Najviše je štovao češkog patrona svetog Václava (hrvatski Većeslav), kneza i mučenika iz desetog stoljeća po kojem je i češku kraljevsku krunu nazvao svetovaclavskom krunom. I na pečat sveučilišta koje je 1348. osnovao u Pragu stavio je lik svetog Václava, dao je raskošno urediti kapelu s njegovim grobom u praškoj katedrali te postaviti njegove kipove u pograničnim dijelovima Češke.
Od Praga htio napraviti Rim
Karlo IV. u Češkoj je nastojao učvrstiti i kult svog imenjaka Karla Velikog koji se ponegdje neslužbeno slavio kao svetac, a za češkog patrona imenovao je i svetog Žigmunda, burgundskog kralja iz šestog stoljeća, kako bi time Češku duhovno vezao uz zapadnu Europu. Karlo IV. poticao je i kult svete Kunigunde, rimsko-njemačke carice koja je s njegovom luxemburškom dinastijom bila u rodbinskim vezama te njezina supruga svetog Henrika II. Pobožnost Karla IV. bila je dio njegovih širih političkih koncepcija i vizija kojima je namjeravao svoju prijestolnicu Prag pretvoriti u središte kršćanstva, novi Rim ili čak novi Jeruzalem, makar na simboličkoj razini. Zbog toga je strastveno prikupljao svetačke relikvije, a na desnoj obali Vltave južno od Starog grada (Staré město) osnovao je Novi grad (Nové město) gdje je planski gradio pojedine crkve koje su uz ostalo odražavale i raznolikost obreda i tradicija unutar Katoličke crkve pa tako i samostan hrvatskih glagoljaša s bogoslužjem na crkvenoslavenskom jeziku. Međutim, ono je bilo tek popratni dio kulta svetog Jeronima kao navodnog izumitelja glagoljice i prevoditelja tekstova koje su koristili glagoljaši, a sudeći prema Karlovu odnosu prema navedenim svecima, i sveti Jeronim je u Češkoj trebao odigrati svojevrsnu političku i identitetsku ulogu.
Osnovni motiv osnutka praškog glagoljaškog samostana bio je učvrstiti kult svetog Jeronima kao Slavena, i to rođenog u Hrvatskoj, u zemlji koja se tada smatrala pradomovinom Čeha. Tako bi i sveti Jeronim, kao Slaven i Hrvat, na indirektan način postao i Čeh, a Česi bi time dobili dodatan prestiž unutar Svetog Rimskog Carstva i kršćanstva općenito. Kao što su hrvatski glagoljaši pripisivanjem svoje tradicije svetom Jeronimu glagoljaštvo učinili starijim nego što je bilo, tako bi i Česi koji su kao narod pokršteni tek u devetom stoljeću povezivanjem sa svetim Jeronimom i njegovim narodom, gdje je kršćanstvo prisutno od prvih stoljeća, svom kršćanstvu pribavili drevnost i ugled. S glagoljašima, a vjerojatno i kultom svetog Jeronima kao njihova rodonačelnika, Karlo se upoznao 1337. kad je kao 21-godišnji kraljević putujući u Italiju prolazio kroz Senj gdje je prisustvovao misi na crkvenoslavenskom jeziku. Stoga je kasnije papu Klementa VI., svog nekadašnjeg učitelja, zamolio da mu dozvoli osnutak glagoljaškog samostana u Pragu, što je papa 1346. i odobrio. Karlo IV. je povelju o osnutku praškog glagoljaškog samostana donio 21. studenog 1347., godinu dana nakon što je postao češki i rimsko-njemački kralj (za cara će biti okrunjen 1355.). Karlo navodi da je papa odobrio osnutak samostana reda svetog Benedikta s redovnicima koji bi „obavljali bogoslužje samo na slavenskom jeziku na čast i spomen slavnog priznavaoca, blaženog Jeronima iz Stridona, istaknutog učenjaka i iznimnog prevoditelja svetog Pisma s hebrejskog na jezik latinski i slavenski, iz kojeg dakako potječe i njemu zahvaljuje za svoje porijeklo i naše slavensko narječje Češkog kraljevstva.“
U nastavku povelje Karlo moli praškog nadbiskupa da u samostanu budu postavljeni „opat i braća koji bi prema pravilima i u redovničkom ruhu reda svetog Benedikta... u budućem vremenu i zauvijek služili Bogu i obavljali bogoslužje, danju i noću, isključivo slavenskim jezikom na spomen i čast preblaženog Jeronima da bi isti u rečenom kraljevstvu, kao među svojim narodom i u svojoj domovini, bio stalno slavan.“ Dakle, Karlo u povelji ne navodi da je cilj osnutka samostana obnoviti glagoljaštvo u Češkoj, nego jasno kaže da mu je svrha štovati svetog Jeronima, i to isključivo slavenskim jezikom, kako bi se u Češkoj učvrstio njegov kult kao da se radi o njegovu narodu i domovini. Samostan svetog Jeronima postao je centar njegova kulta u Češkoj gdje se počeo štovati kao jedan od čeških slavenskih patrona. U Praškoj nadbiskupiji je 1349. određeno da se blagdan svetog Jeronima mora slaviti u svakoj župi, a isto je bilo i u Olomouckoj biskupiji. Iz vremena vladavine Karla IV. i njegova sina Václava IV. potječe 19 poznatih prikaza svetog Jeronima, a iz srednjeg vijeka sačuvano ih je ukupno 68. Na freski u crkvi u Holubicama iz sredine 14. stoljeća iznad Jeronimove glave nalazi se natpis DBRM, što se tumači kao „Doctor Bohemorum“, odnosno „naučitelj Čeha“.
Naučitelj Čeha
Umjetnički najvrednija je slika majstora Theodorika u kapeli svetog Križa u zamku Karlštejn iz 1360. Kult svetog Jeronima bio je jak u južnoj Češkoj, posebno u augustinskom samostanu u Třeboňu i u Českom Krumlovu. Književni izvori i povijesni dokumenti druge polovice 14. i početka 15. stoljeća pokazuju da je svetac bio prihvaćen u Češkoj kao da je to njegova domovina, kako je Karlo IV. i želio. U jednoj ga se pjesmi naziva slavenskim apostolom, a u drugoj potomkom Slavonije.
I češki vjerski reformator Jan Hus štovao je svetog Jeronima te ga je u svojim propovijedima i djelima spominjao kao „slavnog kršćanina, svetog Slavena Jeronima“ ili kao „svetog Jeronima, slavnog Slavena“, „Jeronima blaženog, slavnog Slavena“, a na kraju svog prijevoda filozofskog rada Johna Wyclifa navodi da ga je završio „na den sv. Jeronýma Slovana”, tj. 30. rujna 1398.
Svetog Jeronima nazivalo se Slavenom, a ne Hrvatom, jer je bilo važno naglasiti da je on u neku ruku i češki svetac, a češki je po tome što je slavenski. Da ga se nazivalo Hrvatom, ni to ne bi umanjilo Jeronimovu povezanost s Češkom zbog svijesti o hrvatskom podrijetlu Čeha, ali korištenjem slavenske odrednice koja obuhvaća i Čehe i Hrvate to je ipak jače izraženo. Isticanje Jeronimova slavenstva može se staviti i u kontekst povremenih napetosti između Čeha i Nijemaca koje će eskalirati u oružane sukobe tijekom husitskih ratova u 15. stoljeću.
Djelovanje hrvatskih glagoljaša u samostanu svetog Jeronima u Pragu i širenje njegova kulta koje im je Karlo IV. naredio kao glavnu zadaću u drugoj polovici 14. stoljeća dovelo je do jačanja svijesti o hrvatskom podrijetlu Čeha. Osim očigledne činjenice o slavenskoj jezičnoj povezanosti, tome je očito pridonio i ugled svetog Jeronima jer je bilo prestižno biti njegov sunarodnjak.
Najjasnije je hrvatstvo Čeha objasnio 1397. benediktinac Jan iz Holešova u svom traktatu o najstarijoj češkoj crkvenoj pjesmi Hospodine, pomiluj ny. Neke riječi u njoj protumačio je kao hrvatske i zaključio: „Mi Česi i rodom i jezikom prvobitno potječemo od Hrvata, kao što govore ili svjedoče naše kronike, i zato je naš češki jezik podrijetlom hrvatski jezik. Upravo je hrvatski jezik bio taj koji je s nama došao u ove šume i u ove pustinje.… U početku su svi Česi u ovoj zemlji govorili upravo tako, kao što sada govore Hrvati, ali onaj prvotni hrvatski jezik ove zemlje u dalekoj odvojenosti od svoje hrvatske domovine, tijekom različitih i dugih vremena u ovoj se zemlji u svojoj biti toliko promijenio da sad govorimo drugačije nego Hrvati i nego su prije nas govorili Česi u ovoj zemlji.“
Odraz ovakvog shvaćanja možemo naći još 1364. u djelu češkog humanista Klareta (Bartolomĕj iz Hlumeca) koji je u svom latinsko-češkom rječniku Glosář latinske riječi prevodio češkim riječima, a riječi koje su grčkog ili hebrejskog podrijetla, dakle iz starijih jezika, prevodio je na hrvatski, odnosno crkvenoslavenski jezik hrvatske redakcije koji su koristili i hrvatski glagoljaši u Pragu. Tako riječ deus Klaret prevodi kao boh, dok el, hebrejski naziv za Boga, prevodi kao bog, sanctus prevodi kao svatý, a hagios kao svet, dominus je preveden kao pan, a kyrios kao hospodin, concilium prevodi kao snĕm, a synodus kao věca, tj. vijeće, dok latinsku riječ margarita prevodi češki – perla, a grčku gemma hrvatski – biser.
Nakon srednjeg vijeka kult svetog Jeronima u Češkoj je slabio sve do baroka, ali ni tada nije vratio stari sjaj. No svijest o vezama Čeha sa Slavenima na jugu i slavenstvu svetog Jeronima nije bila zaboravljena. Tako polihistor i pedagog Jan Amos Komenský 1660. u djelu “Kratka povijest slavenske crkve koju su osnivali sami apostoli, promicane od Jeronima, Ćirila i Metoda” piše: „Iliri pak isto kao i Dalmatinci, dio su slavenskih naroda sve do današnjeg dana. A da prva sjetva nije bila bez ploda imamo dokaz u tome da je Jeronim, rođen u ilirskom gradu Stridonu, preveo knjigu Božje riječi na svoj materinski jezik kako bi pomogao svom narodu da raste u vjeri. I tako su među europskim narodima Slaveni bili prvi kojima je bila povjerena Božja riječ u njihovom materinskom jeziku.“
Nove veze Hrvata i Čeha
Nešto kasnije češki isusovac Bohuslav Balbín 1673., u doba germanizacije Češke, anonimno izdaje djelo “Rasprava u obranu jezika slavenskog, osobitno pak češkog” koje je bilo zabranjeno. Jedno poglavlje nosi naslov “Proslava jezika slavenskog kroz svetog Jeronima, naučitelja crkvenoga, po narodnosti Dalmatinca”. U njemu je napisao i rečenicu: „Narod slavenski uvijek će se ponositi svojim Jeronimom.“ Jedina crkva svetog Jeronima iz doba baroka je u mjestu Křetín u Moravskoj. Uz crkvu samostana u Pragu i crkvu u Sedlecu-Prčicama samo su dakle tri crkve u Češkoj posvećene njemu.
Razvojem kritičke historiografije u 19. stoljeću teza o svetom Jeronimu kao Slavenu odbačena je zbog činjenice da je živio prije doseljenja Slavena, pa je i njegovo štovanje u Češkoj u tom smislu oslabilo. Danas kad Hrvati i Česi razvijaju bliske veze na svim područjima života zanimljivo je sjetiti se da je dva naroda nekoć povezivao i ovaj značajni svetac rođen u Hrvatskoj kojeg su u češkoj eliti osjećali kao svog jer su još u srednjem vijeku iznimno cijenili svoju etničku srodnost s Hrvatima.
Guglajte vi sveti vojtjeh,Sveti Adalbert, slavnikovci i bijeli Hrvati....Libice.....a može i etnogeneza Hrvata...novinaru promašio si temu, veza Hrvata i čeha bazira se na Bijelim Hrvatima...