Najnoviji štrajk liječnika i medicinskih sestara na poseban način otkriva tek dio složenih društvenih gordijskih čvorova u koje smo svi zapetljani i koje će se morati presijecati. Presijecat će ih tko god bude na vlasti, bez obzira na svoja politička i ina uvjerenja, bez obzira na stranačke boje, bez obzira na padove popularnosti, bez obzira na snagu otpora javnosti. Na sceni će ostati samo dvije vrste političara – iskreni domoljubi reformatori i oni drugi – obični prevaranti.
U ovaj štrajk ide natprosječno obrazovan dio populacije. Kojemu nikada nije kasnila plaća. Kojemu nikada nije izostala plaća. Koji je imao i ima natprosječne plaće. U štrajk ide poprilično svjestan i gospodarske krize, svjestan i rastućeg deficita proračuna, svjestan dakle jednostavne istine da dodatnog novca nema. Unatoč svim tim naizgled očitim argumentima protiv štrajka, svejedno ide. Zašto? Mora da su neki duboki razlozi. I jesu.
Konstrukcijska greška
Zdravstveni sustav je teško bolestan, kao sustav. Postavljen je na lošim temeljima. Takav kakav jest ima ugrađene konstrukcijske pogreške. Hrvatski je zdravstveni sustav (njegov javni dio) dugoročno neodrživ i svake godine nužno stvara barem četiri milijarde kuna novog deficita. Hrvatsko javno zdravstvo zahtijeva najsloženije kirurške zahvate i dugotrajnu rehabilitaciju samog sebe. Liječnici i sestre štrajkaju jer su taoci tog teško bolesnog sustava. Sustav je taj koji ne valja i koji treba iz temelja promijeniti. I tako napraviti upravo ono što je skupljačima popularnosti (karijernim političarima bez opcija) najteže. Štrajk je samo posljedica teško bolesnog sustava i borba za mrvice koje preostaju zbog njegova nefunkcioniranja.
Sustav je bolestan jer je izbacio ekonomske osnove iz svoje strukture. Kroz političku obmanu u borbi za što više birača, obećavanjem besplatnog zdravlja, ekonomski neumoljiva i neizbježna logika izbačena je iz kuće zdravlja. „Zdravlje i ljudski život nemaju cijene“.
Nažalost, cijenu imaju lijekovi, uređaji, pomagala, obrazovanje, usavršavanje. Sve. Pa ako zdravlje ili život nemaju javno istaknute cijene, njih se prilično dobro može aproksimirati neizbježnim troškovima održavanja tog zdravlja.
Zdravstveni sustav neće i ne mogu izliječiti ministri-liječnici. Tema nije medicinska, već ekonomsko-politička. Nema nikakve koristi od toga da se doktori Ostojić i Babić međusobno vrijeđaju sve do osobne razine, oni neće riješiti osnovni problem. Samo će ga zakomplicirati i dodatno se udaljiti od rješenja.
Incestuozna veza
Rješenje nije ni već toliko puta uludo bačen novac kroz tzv. sanaciju. Rješenje nije ni u tome da Babić i Ostojić zagrljeni krenu protiv Linića, „jer kod njega je novac“. Rješenje je totalna rekonstrukcija sustava. Ona počinje od toga da ni u zdravstvu ne vrijedi laž tipa 2+2=5. Ili 6. Nastavlja se analizom stvarnog načina funkcioniranja ukupnog sustava i pojedinih dijelova. Potom se definira, ne minimalni, već maksimalni, opseg usluga pokriven obveznim zdravstvenim osiguranjem i zajamčen svakom građaninu. Raskida se incestuozna veza između vlade (politike!) i HZZO-a. Privatizira se najveći dio bolnica, dio se zatvara. Ponavljam, za-tva-ra, jer nema ekonomskog opravdanja. Liječnici iz njih se presele nekih pedesetak kilometara, u bolnice u kojima se danas njihovi kolege ubijaju od posla i gomilaju neplaćene prekovremene sate pod prijetnjom…
Drugim riječima, rješenje je u tome da političari konačno prestanu prodavati lažna obećanja o besplatnosti zdravlja i puste ekonomiste, privatne poduzetnike i na kraju liječnike da organiziraju i osiguraju održiv sustav. Sustav koji bi sasvim sigurno polučio bolje zdravstvene rezultate, sustav u kojem bi barem neki od sudionika postali zadovoljni. Danas su nezadovoljni svi – pacijenti, liječnici, državni osiguravatelj, privatni osiguravatelji, sindikat, ministar – svi. I svatko s punim pravom.
Došlo je vrijeme da istine, pa i ekonomske, izlaze na vidjelo. Javni dug dostiže dozvoljeni maksimum, tekući deficit se ne da staviti pod kontrolu bez izravnog uplitanja EU (a tamo smo popularni…), strani kreditori više ne žele financirati naše nove makroekonomske neravnoteže. Ne vjeruju da možemo vratiti posuđeno. Nemaju srca čak i ako im kažemo da sredstva idu u zdravstvo. Dijelom i zbog toga što su dobro čuli da puno toga u Hrvatskoj „nema cijenu“.
