Zelena tranzicija – pojam za koji su mnogi čuli, ali im još nije jasno što znači. Sve se češće provlači medijima, a s njim se susreću zaposlenici iz različitih sektora jer su eto i njihove kompanije krenule na put famozne zelene tranzicije. Taj se pojam dotiče i svakog građanina jer kao društvo, pogotovo mi unutar Europske unije, kročimo putem zelene tranzicije kako bismo našoj djeci ili unucima ostavili koliko-toliko zdrav planet u nasljeđe. Cijela ta priča počiva na promjeni paradigme korištenja resursa koje nam Zemlja daje na raspolaganje – čovječanstvo se treba odmaknuti s energenata kao što su nafta i ugljen koji zagrijavaju naš planet i tako ga nama samima čine nepogodnijim mjestom za život te se okrenuti obnovljivim izvorima energije – vjetru, suncu, vodiku, geotermalnim sustavima...
Dobro smo krenuli pa usporili
To nije nešto što se može dogoditi preko noći, a o tom prijelaznom periodu u kojem se sada nalazimo bilo je riječ na prvom panelu ovogodišnje konferencije "Sadašnjost i budućnost energetske tranzicije" koju je Večernji list organizirao u sklopu svog projekta Rezolucija Zemlja, najvećeg ekološkog projekta u Hrvatskoj, koji je osvojio brojne nagrade kako na domaćoj, tako i na svjetskoj sceni. O tranzicijskim izvorima energije i tome koliko su energetski sustavi važni za ekonomsku stabilnost, kao i o pravednoj tranziciji koja uključuje socijalne i ekonomske utjecaje prelaska na čistu energiju raspravljalo se na panelu koji je moderirala Večernjakova izvršna urednica Stela Lechpammer, a govorili su Mirko Budiša, zamjenik direktora Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, prof. Tomislav Capuder koji obnaša funkciju prodekana za istraživanje i razvoj na zagrebačkom Fakultetu elektrotehnike i računarstva, ravnatelj Regionalne energetsko-klimatske agencije Sjeverozapadne Hrvatske (REGEA) Julije Domac i Leonardo Pierobon, hrvatski znanstvenik i čelnik Društva za edukaciju izvan okvira koji se nakon završenog doktorata na švicarskom ETH-u vratio u Hrvatsku kako bi se, među ostalim, bavio temama zelene tranzicije.
– Energetska tranzicija u Hrvatskoj, iako još nije u uznapredovaloj fazi, ipak je uhvatila maha. U tom kontekstu, Hrvatska danas nije ona Hrvatska otprije samo pet godina. Naravno da to dobrim dijelom moramo zahvaliti i Europskoj uniji koja je radeći svoj zeleni plan shvatila kolika je opsežnost te cijele operacije te na neki način i odredila financijske mehanizme za provođenje te tranzicije. Fond je u sklopu toga u industriju plasirao nekoliko stotina milijuna eura – kazao je uvodno Budiša, dok je prof. Capuder istaknuo i neke probleme.
– Naš je put pomalo neobičan, jer smo najprije imali početak u kojem se dugo gotovo pa ništa nije radilo, zatim je oko 2020. godine uslijedio uzlet, da bi on prije dvije godine, neću reći stao, ali znatno usporio. Ima dosta toga što se može napraviti, ali konkretno trebali bismo se orijentirati na sektor ekološkog grijanja gdje i dalje, nažalost, dosta ovisimo o plinskim bojlerima i gdje postoji poprilično velik prostor za napredak. Još jedan sektor u kojem možda i najviše zaostajemo jest dekarbonizacija prometa, a tu ne mislim samo na osobna vozila nego i na oblike javnog prijevoza gdje imamo vrlo slabe rezultate – upozorio je prof. Capuder, a u istom tonu nastavio je i Julije Domac.
Nema vremena za neplaniranje
– Kao i u svemu, tako i ovdje imamo dobre i loše vijesti. Dobre su da se u čistu energiju investira više nego ikad i da raste ta svijest da moramo biti još brži i inovativniji kada je u pitanju prelazak na zelenu energiju. S druge strane, ovaj se tjedan u Bakuu održava COP 29, godišnja UN-ova klimatska konferencija, a u javnosti se ona gotovo uopće ne spominje. Kao da smo digli ruke od te ideje da postanemo karbonski neutralno društvo do 2050. godine. Bojim se da je to naša realnost, da će se klimatske promjene dogoditi i udariti nas još jače nego što smo to mislili prije pet ili deset godina. Tome ćemo se morati nekako prilagoditi. Stvari se sporo odvijaju na razini EU, a još sporije na razini Hrvatske. Novi projekti idu sporo, zakonska regulativa nije dovršena ima tome sada već više od sedam godina, razvoj energetske mreže gotovo se uopće ne planira, a i kada se planira upitno je kako se čini. Onog trenutka kada izgradimo ono što još možemo naći ćemo se u situaciji da nema više sredstava za investicije, da se nije planirala gradnja mreže, pa će opet početi priče o obnovljivim izvorima energije. Dakle, svjesni smo da moramo nešto mijenjati jer jeftina električna energija neće trajati dovijeka – sažeo je Domac realnost situacije. Pierobon se složio s time da Hrvatska nema jasan strateški plan energetske tranzicije, pogotovo kada je u pitanju elektrifikacija prometa, a upozorio je i kako će potražnja za električnom energijom biti sve veća kako ćemo se micati s plinskog grijanja na dizalice topline.
– Ne postoje nikakve računice koliko će npr. do 2050. u Hrvatskoj porasti potrošnja. Isto tako, ako ćemo ulagati u solare, kako ćemo pohranjivati tu energiju? Ako ćemo koristiti litijske baterije, odakle ćemo nabavljati taj litij? Uza sva ta pitanja smatram i da je jedan od ključnih problema taj što svijest građana nije dovoljno razvijena po tom pitanju. Nedavno istraživanje mladih u Hrvatskoj pokazalo je da su im klimatske promjene tek na sedmom mjestu po pitanju brige. Moramo puno ulagati u to da se svijest građana popravi – kazao je Pierobon. U svemu ovome ima i pozitivnih pomaka, primjerice uložena su 543 milijuna eura u izgradnju četiri velika magistralna plinovoda koja će u budućnosti, za 10 ili 15 godina, moći služiti i za transport zelenog vodika. Dakle, neke se stvari promišljaju unaprijed, samo je pitanje hoće li to biti dovoljno.
– Mi nemamo alternativu zelenoj tranziciji. To je jedina budućnost koju ćemo imati. Nema tu više vremena za loše planiranje ili neplaniranje uopće. U trenutku kad ta tehnologija, a to nije više daleka, nego vrlo bliska budućnost, postane dostupnija i njezini će troškovi pasti i to će postati najjeftinija energija koju možemo imati. Ali potrebno je to komunicirati na pravi način, nije poanta da o tome razglabamo mi inženjeri i stručnjaci koji se time bavimo, a koji to ionako znamo, nego da to razumiju svi kako bi to onda mogli prihvatiti na pravi način. Ljudi su donekle i revoltirani jer puno pričamo o nekim malim stvarima, primjerice čepovima na bocama, što je općenito dobar potez, ali iritira građane jer vide da se na nekim višim političkim razinama u biti ne rješavaju bitni problemi i da se ništa ne čini. Ljudi vide da se ne bavimo bitnim problemima i to prepoznaju, a onda zelena priča postaje loša priča umjesto da postane normalna – zaključio je Julije Domac.
Zašto je negativna percepcija zelene tranzicije ? Dobrim dijelom zato što je skupa. Ne malim dijelom utjecala je na porast troškova života. Forsira se jako, a već samim time to izaziva kontra efekte. ovaj puta neću o energiji jer ojer o tome i tako svi govore, ali ću recimo o plastici. Pošto sam stariji i sjećam se nekih drugih vremena kada problem plastike nije uopće postojao. Plastiku kao ambalažu nismo uopće poznavali. Nije bilo plastičnih boca, nije skoro pa svaki artikl bio umotan u plastičnu ambalažu, nije bilo plastičnih vrećica i sve je funkcioniralo. Zašto nitko ne govori o izbacivanju plastične ambalaže i to u potpunosti ? Jer, gle čuda svijet bez toga funkcionirao je sasvim dobro. No, jasno kapitalu to ne odgovara. Zaključak ? Pa recimo moj je da je to sve skupa čista prevara, jer ništa konkretno se ne poduzima tamo gdje se to može, tamo gdje se vidjelo da funkcionira bez zagađenja. Čemu se težište prebacuje na druge stvari?