Želim jednog dana biti svjetski prvak na 400 metara! Ovo je san koji Gorana Jelića, simpatičnog 15-godišnjeg mladića iz Domankuša pokraj Čazme izdvaja i razlikuje od većine njegovih vršnjaka. Ova pomalo neobična, ali vrlo jasna želja, glavni je motiv koji ga tjera da mukotrpno trenira i daje sve od sebe. Goran je upravo završio osmi razred bjelovarske V. Osnovne škole koju je pohađao kao dijete s poteškoćama u razvoju. Kroz školske aktivnosti atletikom se počeo baviti prije pet godina ostvarivši dosad već značajan uspjeh.
Uporan iznad svega
-Uz nesporan talent od početka je pokazivao iznimnu upornost dajući na svakom treningu maksimum zalaganja – govori Zoran Ćuić, Goranov nastavnik tjelesnog a ujedno i trener, koji je i najzaslužniji za njegov napredak i ostvarene već velike rezultate. Prisjeća se poraza koje je nizao prve godine, no nisu ga, kaže, obeshrabrili, nego upravo suprotno, silno motivirali. Već u 13 godini Goran je, prisjeća se Ćuić, zabljesnuo u punom sjaju trčeći ispod minute na 400 metara, što je za tu dob gotovo nevjerojatno. Kao 13-godišnjak već je nastupao u seniorskoj konkurenciji na svjetskim i europskim prvenstvima za osobe s invaliditetom ostvarivši odlične rezultate. Do danas osobni rekord spustio je na oko 52 sekunde pa sad već pobjeđuje i u seniorskoj konkurenciji. Dosad je bio član atletskog kluba osoba s invaliditetom Sokol a od ovog ljeta počinje trenirati s članovima atletskog kluba Bjelovar čije će boje braniti u hrvatskoj atletskoj ligi. Ćuićevo iskusno trenersko oko u Goranu vidi veliki potencijal tvrdeći da ima sve predispozicije da postane vrhunski sportaš. Hoće li to i ostvariti teško je reći, no zasad mu se vrata širom otvaraju. Od jeseni kao srednjoškolcu već mu je osiguran besplatan smještaj u bjelovarskom Učeničkom domu, stipendija kluba od 500 kuna i besplatna sportska oprema. Poslužili ga zdravlje uz iznimnu volju za treniranjem, koja ga ni na trenutak ne napušta, Goran bi, tvrdi Ćuić, mogao napraviti pravo čudo i u redovitoj atletici. U rujnu ga u talijanskoj Genovi čeka seniorsko svjetsko prvenstvo za osobe s invaliditetom, gdje će nastupiti u čak tri discipline.
Strah od letenja
–Volim trčati i volim se baviti sportom – skromno ističe Goran dodajući da uživa u putovanjima i da mu je to dodatni motiv. Zahvaljujući atletici dosad je već bio u Slovačkoj, Češkoj, Švedskoj i Italiji. Imao je priliku vidjeti i Manchester ali se uplašio leta zrakoplovom zbog čega i danas žali. No bit će, uvjeren je, još prilika i zato strpljivo i vrijedno nastavlja s treninzima.
Gorane, samo tako nastavi, a tvojim roditeljima isto tolika podrška, jer osobno znam koliko to njih košta ( u svakom pogledu).