Jeste li probali nešto neobično obično: mirno sjediti? Samo sjediti. Zvuči trivijalno? Probajte pet-deset minuta, uspravne kralježnice, samo mirno sjediti. Nešto se u nama počinje zbivati kad mirno sjedimo – kaže Darko Milošić, urednik upravo objavljene knjige “Tri stupa zena”, s kojim smo razgovarali o tome zašto se Sandorf odlučio za objavu ovog djela, koje se ne bavi filozofijskim i psihološkim tumačenjem zena, nego je ponajprije praktična obuka u zenu.
Nema toga tko već nije čuo za zen. Zen je prisutan na Zapadu zadnjih stotinjak godina, no sam pojam ušao je i u žargon pa se jedna poštovanja vrijedna drevna praksa i specifičan pristup životu banaliziraju, a zloupotrebljavaju ga i kopirajteri. Na jednoj razini radi se i o pomodnosti; ljudi se interesiraju za nešto “egzotično“ i “cool“, nešto “istočnjačko“. Sve to, međutim, nema veze sa zenom.
Istinskim zenom, izvornom budističkom praksom starom dva i pol tisućljeća, bave se upravo “Tri stupa zena”. Autor je Philip Kapleau, američki reporter koji je pisao izvješća s Nürnberškog procesa i sa suđenja japanskim ratnim zločincima, i koji je prošao trinaest godina obuke u zenu u Japanu, a činjenica da je riječ o zapadnjaku itekako je bitna za recepciju i bolje razumijevanje te ipak istočnjačke teme.
Otvaranje očiju za ‘nebitno’
– Po nekom općem mentalnom sklopu, Kapleau nam je svakako bliskiji od japanskih autora koji su formirani u daleko drugačijem okružju, i može nam stoga prenijeti svoje spoznaje o drugoj kulturi svjestan toga koliko o njoj malo znamo, svjestan da smo, kao i on, drugačije “formatirani“ – kaže Milošić dodajući kako s druge strane ima zapadnjaka koji su pisali o zenu na senzacionalistički i površan način pa pridonijeli dodatnom nerazumijevanju teme.
“Tri stupa zena” smatra se jednom od najboljih knjiga o zenu uopće, sveobuhvatnim uvidom u taj osebujan pristup životu, a posebno vrijednom čine je poglavlja u kojima je po prvi put objavljeno što se zbiva u dokusanu, nizu privatnih razgovora u kojima majstor zena vodi učenike prema prosvjetljenju.
Objava tih privatnih razgovora posebno je zanimljiva jer je zen usmjeren na pojedinca i njegovu autonomiju; učitelj će svakom učeniku pristupiti na jedinstven način i koristiti svoje umijeće i znanje da trgne učenika iz svojevrsne hipnoze ili automatizma u mišljenju i djelovanju. Kapleau je zamolio svog učitelja, Yasutani-roshija, da objavi neke od svojih razgovora s učenicima, i to upravo zapadnjacima, jer na Zapadu većina ljudi koji su zainteresirani za zen zapravo nikad ne dođu u priliku da razgovaraju s mjerodavnim učiteljem pa, čitajući transkripte tih razgovora, mogu dobiti niz odgovora na pitanja koja učenici najčešće postavljaju učitelju.
Nameće se ipak pitanje što zen može pružiti zapadnjaku, a ne nudi mu molitva ili neki drugi oblici meditacije. Što je zazen i zašto može biti važan modernom čovjeku? U zenu nitko od vas ne traži da se molite; također, zazen nije meditacija u uobičajenom smislu riječi, nema tu mantri, transa, nema zapravo ničega doli strpljivog (samo)promatranja, krajnje pozornog, maksimalno svjesnog, promatranja svega što se zbiva u vama i oko vas. Mirno sjedite i promatrate (se).
Milošić ističe da moderan čovjek, u tjeskobnom grču svakodnevne jurnjave, uopće nije svjestan što se sve zbiva u njemu i oko njega, i živi u nekovrsnoj hipnozi. Svrha zazena je smirivanje, utišavanje uznemirenog uma, buđenje iz te hipnoze.
– A kad se um smiri, možda nakon dugo, dugo vremena ponovo – ili zaista – primijetimo ljepotu nekog lista, nečijih obrva ili kapi kiše na staklu. Zen otvara oči za naoko nebitne stvari; zapravo nema ničeg nebitnog, u stanju uma i duha koji zen promovira baš sve zrači smislom – kaže on.
– Zen je istodobno zapanjujuće i gotovo zbunjujuće jednostavan i – naizgled – obeshrabrujuće neproničan. Zen drži da je uistinu dostatno da “jedete kad ste gladni i pijete kad ste žedni“, ali traži i da objasnite kako zvuči pljesak jedne ruke, da se poslužimo poslovičnim primjerom koana (pitanje na koje se ne može racionalno odgovoriti, metoda zen budizma kojom se kod učenika razvija dublja svijest, op.a.). Knjiga se dotiče povijesti zena, ali ponajprije se bavi praksom; filozofija i psihologija uistinu nisu nešto što bi moglo “protumačiti“ zen i njegov nerijetko zaumni i paradoksalni jezik i oslobađajuće neposredan pristup stvarnosti – dodaje.
Svijet obuzet eklekticizmom
Kapleau čitatelju ostavlja slobodnu volju, ne agitira i ne zavodi, ne nagovara na preobraćenje bilo koje vrste. I Milošić naglašava kako ovdje svakako nije riječ o prozelitizmu.
– Riječ je o iskrenom pokušaju autora da napiše knjigu o zenu razumljivu običnom čitatelju, knjigu u kojoj, između ostaloga, govori detaljno o tome kako se uopće zainteresirao za zen – objašnjava.
Kapleau je objavio i dijelove svog dnevnika pa pratimo što mu se događalo između 1. travnja 1953. godine, kad je zapisao ovo: „Trbuh me boli cijeli tjedan, doktor kaže da se čirevi pogoršavaju. I alergije idu na gore. Ne mogu spavati bez lijekova. Tako sam očajan, da barem imam petlje sve okončati“, do 9. kolovoza 1958. godine, kad je – nakon dugogodišnjeg zazena u japanskim samostanima i rada s učiteljima, iskusivši kensho ili satori, dakle, prosvjetljenje ili uvid u vlastitu prirodu – zapisao: “Osjećam se slobodno kao riba koja pliva u oceanu hladne, bistre vode nakon što je bila zarobljena u boci ljepila.“ Tko ne bi poželio takvo iskustvo podijeliti s drugima?
Ideja prosvjetljenja može zvučati vrlo privlačno, a možda i kao cilj koji se lako doseže. No, je li doista tako? Jesu li, kad je riječ o prosvjetljenju, ali i zenu općenito, moguća pogrešna tumačenja?
Čitajući kritike upućene na račun zena, nailazi se na cijeli dijapazon mišljenja, od toga da se radi o krajnje opasnoj okultnoj praksi s kojom napose kršćani ne bi smjeli imati nikakve veze pa do toga da postoje ljudi poput Kakichija Kadowakija, isusovca koji u – i kod nas prevedenoj – knjizi “Zen i Biblija” govori o tome kako ga je upravo prakticiranje zena dovelo do dubljeg razumijevanja Biblije. Što se tiče prosvjetljenja, velik dio “Tri stupa zena” bavi se tim fenomenom.
– Rekao bih da je fenomen prosvjetljenja stvaran. U knjizi se opisuje osam iskustava prosvjetljenja suvremenih Japanaca i zapadnjaka oba spola; tim se ljudima sasvim očito iz temelja promijenila percepcija doslovce svega, a jedan od razloga objave upravo te knjige jest i taj da se izbjegnu pogrešna tumačenja što prosvjetljenje jest – komentira urednik.
Danas je u svijetu uobičajen svojevrsni vjerski eklekticizam ili, preciznije, eklekticizam u kojem moderan čovjek iz pojedine religije, ali i umjetnosti i filozofije uzima ono što mu odgovara pa uklapa u svoj svakodnevni život. Mnogi o tome promišljaju izrazito kritički, negativno. Reakcije predstavnika klasičnih crkava na ovakve su fenomene ponekad vrlo oštre.
– Moj stav je da je svatko odgovoran za sebe – komentira Milošić. – Također: a što je naličje postmodernog eklekticizma – fundamentalizam? Stvar za raspravu. No, dopustite mi da citiram Denisa de Rougemonta; njegova dijagnoza modernog čovjeka je, čini mi se, precizna: “Jer svi mi, koliko nas ima, ne znajući, vodimo život civiliziranog čovjeka u doslovce besmislenoj zbrci religija nikada sasvim mrtvih, a rijetko kad sasvim shvaćenih i prakticiranih... nepoznatih, ali tim djelotvornijih kompleksa, nagona (...) naslijeđenih (...) od običaja potpuno zaboravljenih, običaja koji su postali mentalnim tragovima, ožiljcima, sasvim nesvjesnim...“ Svi smo mi eklektici, svi manje ili više (ne)svjesno pabirčimo... dalo bi se o tome. Zen učitelj bi, kao u poznatoj priči o šalici čaja, zaključio: „Kako ti mogu objasniti zen ako prethodno nisi ispraznio svoju šalicu?“ (tj. oslobodio se svojih predrasuda, kompleksa, iluzija, samozavaravanja i krutih stavova – a svi ih redom imamo) – tumači Milošić.
Što je rekao papa Benedikt XVI.
Izuzetno je zanimljiv i predgovor već spomenutoj knjizi “Zen i Biblija” koja je kod nas objavljena u Zagrebu 2012. godine u izdanju Filozofsko-teološkog instituta Družbe Isusove. U tom predgovoru autor Kakichi Kadowaki, Japanac koji je odrastao u zenbudističkom okruženju, ali se obratio na kršćanstvo i zaredio ne odbacujući pritom zen, prepričava kako ga je svojedobno u Njemačkoj katolički teolog Joseph Ratzinger, budući papa Benedikt XVI. kojega se inače smatralo iznimno konzervativnim, pozvao da održi predavanje o zenu i kršćanstvu skupini studenata teologije. Nakon predavanja Ratzinger mu je rekao: “Bilo bi zanimljivo kada bismo mogli usporediti ideje zena s biblijskima, ne samo u pogledu dijaloga između zena i kršćanstva nego i u pogledu teološke razmjene između Istoka i Zapada.”
– Riječ je, dakle, o dijalogu, o pokušaju da usporedimo dvije velike duhovne tradicije bez predrasuda; u tom duhu je objavljena ova knjiga – ističe Milošić.
Knjiga “Tri stupa zena” prva je u novoj Sandorfovoj biblioteci nazvanoj Mu prema japanskoj riječi za “ne”, “ništa”, “ništavilo”, “prazninu”; Mu je ujedno i jedan od najinspirativnijih koana u zenu. U toj će biblioteci izlaziti knjige koje se bave mističkom/kontemplativnom dimenzijom različitih religijskih tradicija (budističke, kršćanske, islamske, židovske...), a nakon “Tri stupa zena”, najavljuje Milošić, izaći će djelo benediktinca Cypriana Smitha, “The Way of Paradox: Spiritual Life as Taught by Meister Eckhart”, uvod u teološku misao tog genijalnog srednjovjekovnog mistika.
