Uskrs bi trebao biti vrijeme pomirenja i nade, prigoda da se pomire zavađeni, da se položi oružje i posvjedoči da u srži ljudskog bića postoji volja da se ide naprijed, da se živi zajedno i da se gradi neki bolji svijet. No to bi se moglo dogoditi u nekom idealnom svijetu, no ne i u ovome u kojemu živimo. Ukrajinski i ruski patrijarh razmijenili su za Uskrs s propovjedaonica svojevrsnu vatru uskrsnim porukama, pa je postalo jasno da je svatko zauzeo svoju busiju i da neće biti ništa od pomirenja. Dok je ukrajinski patrijarh Filaret na sva usta optuživao Rusiju za zlo i agresiju i tvrdio da Bog nikako ne može biti na strani zla (Rusije), što znači da će neprijatelj ukrajinskog naroda sigurno biti poražen, njegov ruski kolega zazvao je Boga da pomrsi konce onima koji žele razbiti Rusiju i razdvojiti je od Ukrajine naglašavajući da je ta zemlja i povijesno i duhovno – dio Rusije. Obojica su pokazala da čak ni na Uskrs nemaju volje ni za što drugo osim da zazivaju Boga da susjedu crkne krava. Jedino što im se ne može zamjeriti jest činjenica da su obojica iskreni i nisu željeli vjerničke uši puniti onim u što sami ne vjeruju. Za razliku od njih, papa Franjo je doista poslao kršćansku poruku i molitvu.
Na političkoj strani cijele ove gungule Uskrs je donio spoznaju da takozvani “uskrsni sporazum” koji su traljavo i neprecizno sročile sukobljene strane uza svesrdnu pomoć i podršku zapadnih sila, ima više rupa od švicarskog sira i da to nije nešto što bi moglo donijeti mir koji bi trajao više od tri dana. O nekom sveobuhvatnijem i dubljem procesu koji bi doista s vremenom mogao iznjedriti rješenje zapravo ne može biti ni govora. Kada se sve to malo bolje analizira, taj sporazum zapravo je zbirka nekakvih političkih frazetina koje su nam odnekud poznate i koje ni u prošlosti u takvim situacijama nisu puno donijele. Tako rečenica: “Sve ilegalne naoružane grupacije moraju biti razoružane”, može zvučati moćno i obvezujuće, no iz teksta nije jasno tko bi te grupe trebao razoružati. Možda onaj tko je to napisao misli da će sam pogled na taj međunarodni dokument onima koji su se ilegalno naoružali otvoriti oči, prosvijetliti um i izmijeniti svijest pa će oni sami položiti oružje i iskreno se pokajati zbog toga što su ga uopće uzeli u ruke.
Realnost je dijametralno suprotna – Zapad misli da je ta paravojska pod izravnim zapovjedništvom Moskve, a Moskva, kao i dosad, tvrdi da ona nema baš ništa s proruskim naoružanim pobunjenicima na istoku Ukrajine, pa im i ne može reći da polože oružje. Oni se pak zaklinju da neće položiti oružje sve dok je na vlasti ilegalna vlada u Kijevu.
Sporazum je prepun i drugih najmanje dvoznačnih i krajnje nedefiniranih ciljeva i zadataka, tako da se sve zapravo doima kao nekakvo pitijsko proročanstvo koje svaka od strana koja je sporazum potpisala može tumačiti na svoj način, odnosno onako kako im odgovora. Kada se sve prokalkulira i promisli, barem jedna strana (ruska) ovaj sporazum shvaća kao svojevrsni time out. Iako nam se može činiti da Putin vrlo dobro zna što želi učiniti s Ukrajinom, to možda i nije tako. Puno vjerojatnije je da mu treba još vremena da složi slagalicu i da vidi konačnu i gotovo konačnu sliku. Sporazum poput onoga koji je potpisan u Ženevi zapravo je idealan za takav predah. A svi oni koji se (naivno) nadaju da je Putin državnik s respektom prema međunarodnim sporazumima možda će vrlo brzo uvidjeti da su se ljuto prevarili.
Umjesto zaključka Matoševa “Basna”: Sva se perad skupila na prelo: Susjed lisac trijebi naciju! Zaključi se poslati mu smjelo/kao uvijek/deputaciju. Zastupnici ostaviše selo, sastaviše delegaciju, državniku stigoše na sijelo, predaše mu deklaraciju. Majstor/kao uvijek/družinu zakolje i spremi užinu sve bez zbora i bez dogovora, dok je sabor konstatirao da se komšija blamirao kršeć jasni smiso ugovora.
Od kud pravo Zapadu da - nakon što je pobio 100.000 ljudi da bi Iraku ukrao naftu - Rusima dijeli lekcije o moralu?