Kad se krenete sastati s Joséom Pinerom odmah pomislite da ćete imati priliku razgovarati s čovjekom čije ime je kroz desetljeća postalo simbol tržišnih reformi te mora da će zračiti nekom posebnom energijom.
No, i kad ga odmah uočite u društvu nekoliko ljudi na relativno dobro popunjenoj terasi zadarskog restorana, iako je bio odjeven u stilu “spreman za plažu” (obična majca, kratke hlačice; možda čak kupaće), ipak vas iznenadi razina energije i neposrednosti čovjeka koji je dokazao da živi promjene.
Prilika za ručak s Pinerom bila je, naravno, prilika za razgovor o sadašnjosti Hrvatske i svjetskim intelektualnim trendovima.
Pinera je, podsjetimo, dečko iz poznate američke liberalne Čikaške škole koji je kao ministar tridesetgodišnjak u čileanskoj vladi proveo reformu mirovinskog sustava koja je postala uzor za slične reforme u još tridesetak zemalja svijeta.
Kad bi samo zbog toga Pineru nazvali najvećim izvoznikom modela reformi, ne bi pogriješili. Međutim, on je i puno više od toga. On je agitator i moderator promjena vrlo čvrstih svjetonazora, općih ljudskih, filozofskih i ekonomskih uvjerenja. Praktično od trenutka kad sjednete s njim on uvjerava i objašnjava ne prežući pri tome priznati da čak i bira metode uvjeravanja – ne želi čak pristati ni na korištenje terminologije idejnog protivnika.
Ulaganja treba diverzificirati
Pitamo ga kolika je danas mirovina prosječnog Čileanca. Gleda nas kroz naočale, preispituje čak i pitanje. Pa ipak govori, oko 800 dolara, samo 200 dolara niže od prosječne čileanske plaće. I onda odmah gorljivo objašnjava kako ta visina mirovine ne govori puno o uspjehu mirovinske reforme.
Visina mirovine, objašnjava, ovisi u značajnoj mjeri koliko dugo ste štedjeli za mirovinu. Pinera je uvjeren da je uspjeh mirovinske reforme koju je začeo u svom dvogodišnjem ministarskom mandatu činjenica da se sustav pokazao održivim.
Ove godine njegova mirovinska reforma doživjela je svoj 34. rođendan, preživjela je šest vlada, a to možda najviše govori kako sustav funkcionira. Pričom o čileanskom modelu kao uzoru dolazimo i do naših mirovinaca.
Pitamo Pineru jesu li u Čileu regulirali gdje mirovinski fondovi moraju ulagati. Strastveno reagira.
Kaže da ne razumije pitanje, ali objašnjava kao su oni, naravno, regule postavili tako da limitiraju maksimume izloženosti fondova u pojedine vrste imovine jer bi sve obrnuto bilo netržišno i nefunkcionalno.
Kad smo mu objasnili da su u Hrvatskoj pravila bila postavljena tako da su mirovinski fondovi morali najznačajniji dio ulaganja usmjeriti u obveznice Republike Hrvatske te da je sve doguralo do toga da fondovi imaju 72,3 posto imovine u obveznicama RH, a koje su u dvije razine u rejtingu investicijskog smeća, ostao je poprilično zgranut.
U razgovoru s novinarom Gojkom Drljačom na terasi jednog zadarskog restorana
Samo je ponovio da je ideja u Čileu bila u diverzificiranju ulaganja te da je sve ostalo apsurdno.
Posebno je nekoliko puta naglasio kako su ponosni jer sve ove 34 godine iz čileanski fondova nitko nije ukrao ni kune.
S Pinerom se, naravno, nije mogla izbjeći ni tema Thomasa Pikettya, francuskog ekonomista koji je obradom dugog niza statističkih podataka po cijelom planetu razvio teoriju prema kojoj čovječanstvu prijeti rast nejednakosti tj. gomilanje sve većeg bogatstva u rukama šačice bogatih. Piketty, naime, smatra da nam predstoji razdoblje niskog rasta u kojem će prihodi od kapitala biti viši od prihoda kućanstava te će se nejednakost samo pojačavati.
Pikettyeva knjiga, “Kapital u 21. stoljeću” izazvala je niz polemika u nizu zapadnih zemalja. Nakon što je knjiga izašla, samo je New York Times objavio dvadesetak članaka o njemu, Krugman ga je proglasio najznačajnijim ekonomistom te je, sve u svemu, relativno mladi Piketty prilično brzo i lako stekao status Marxa našeg stoljeća.
Iza promjena ne stoji država
Pinera ne može sakriti da ne voli Pikettyja. Čak se odmah bio spreman našaliti na račun slavnog Francuza.
Uzeo nam je blok i olovku te počeo crtati strukturu prve Hollandeove vlade i objasnio da je Piketty preko ministara zapravo bio Hollandeov ekonomski arhitekt. Podsjetio je da je čovjek koji je u vladi gurao Pikettyeve ideje o uvođenju 75-postotnog poreza bogatašima upravo izletio iz vlade, a poprilično dešperatni Hollande je na njegovo mjesto doveo čovjeka koji je, kad je čuo za ideju 75-postotnog poreza, rekao da će to biti kao “Kuba bez sunca”. Upravo je Hollande, prisiljen na promjene, ovih dana opalio šamar Pikettyjevoj doktrini.
Sa zadovoljstvom Pinera citira Andyja Warholea i njegovu uzrečicu o tome kako svatko ima svoje minute slave. U povijesti će, Piketty, biti 15-minutni fenomen.
Govorimo Pineri kako vjerujemo da on kao ekonomista ima puno jače argumente protiv Pikettyja nego što je ta anegdotalna priča o Hollandeu i šamaru Pikettyjeovoj ekonomskoj zamisli oporezivanja bogataša koja je jako razljutila poznatog glumca Gerarda Depardieua, a Hollandeu donijela puno ekonomskih i PR problema. U tom trenutku po našem bloku Pinera je počeo energično pisati “to eliminate” (eliminirati). Kad smo se već počeli osvrtati i pitati se koga to ili što eliminirati, velikim tiskanim slovima napisao je poverty (siromaštvo).
Počeo je pričati da se na mjestima gdje ga ljudi koji ga ne poznaju pitaju čime se bavi on odgovara – eliminiranjem siromaštva. To mu je, tvrdi gorljivo, životna misija.
Bavim se eliminiranjem siromaštva, kaže Pinera. A Pikettyjevoj doktrini, kaže, zamjera prvenstveno to što će kroz udar na najbogatije dovesti do zaustavljanja gospodarskog rasta zahvaljujući kojem profitiraju najsiromašniji. Pikettya samo zanima koliko Bill Gates ima novca, priča Piketty, a ne zanima ga kako iskorijeniti siromaštvo, kako proširiti krug ljudi koji dobro žive.
Pri tome je jako pazio da namjerno ne spomene riječ nejednakost, a koju Piketty upotrebljava u svakoj trećoj-četvrtoj rečenici.
Niti u jednoj sekundi svojeg izlaganja Pinera ne izgleda kao čovjek kojeg možete poljuljati u njegovim najdubljim uvjerenjima. On misli i vjeruje da će Piketty zaista naštetiti siromašnima. Nije apologeta bogatih i moćnih. Ne želi, priča, promjene u kojima će dobro proći nekoliko oligarha. Nije ni pobornik privatizacije zbog privatizacije. Želi promjene u kojem će se osloboditi potencijali malih i srednjih poduzetnika. Pinera maltene religiozno vjeruje u svemoć ljudske poduzetnosti i kreativnosti te da je sve moguće ako se ljudima daruje sloboda tržišta.
Na trenutke se čini da Pinera želi pobjeći od ideoloških pitanja. U upravljanju nacijama, lako smo se složili, vrlo često nisu bitne ideologije i što je lijevo, a što desno, nego potezi koji bi se mogli nazvati zdravorazumskima. Složili smo se da dijelimo praktične poglede Vietora o povijesnom uvidu u to što i kako su činile uspješne i neuspješne vlade zadnjih pedesetak godina.
Pineru smo upitali je li svjestan da je kao osoba postao simbol kontroverze liberalne tržišne ideje. Naime, ako se pobornik tržišnih načela i rješenja koja dolaze iz Čikaške škole suoči s nekim ljevijim filozofom ili ekonomistom, vrlo brzo će mu onaj ljeviji poručiti da ti tržišno orijenitirani liberali zapravo u pravilu za provedbu reformi iza sebe imaju jaku državu. Što je apsurd sam po sebi. A Pinera je iza svojih leđa imao generala Pinocheta, što mnogi iskorištavaju za napade na “dečke iz Chicaga”. Na tu primjedbu Pinera je malo stisnuo oči i objasnio da su za promjene zapravo bili ključni upravo oni, “dečki iz Chicaga”.
Pitamo tvrdi li zaista da nisu potrebni lideri. S tim se slaže i postavlja protupitanje zašto sam onda rekao da iza promjena mora stajati država. Snažna država ne uklapa se u sliku svijeta kakvu bi Pinera želio vidjeti.
Ta dosljednost u njemu otkriva pravog idealista, možemo reći i filantropa.
Hrvatskom je Pinera poprilično dobro upoznat. Ipak, kad smo mu rekli kako mislimo da libertijanske i liberalne ideje baš i nisu na nekoj cijeni možda i zbog toga što je rijetko tko ovdje čitao o Poperu, Hayeku, Misesu..., Pinera je odmah u čudu pitao organizatore njegova dolaska je li to istina te se zabrinuo kad je dobio potvrdni odgovor. Odmah je, naravno, počeo agitirati da počnu prevoditi te klasike liberalne misli jer vjeruje da se njihove ideje jednostavno moraju uhvatiti.
Hrvatski potencijal u ljudima
U Hrvatskoj je, prisjeća se, bio još 1995. godine.
Pozvao ga je ondašnji ministar financija Božo Prka koji ga je oduševio zanosom prema promjenama. Još tada stekao je dojam o Hrvatskoj kao o zemlji s enormnim potencijalima. Govori o tome sa strašću u očima. Bilo nam je pomalo neugodno što smo pred tim optimizmom čak pomalo nesigurno slegnuli ramenima, ali – godilo je za čuti.
U Hrvatskoj je Pinera vidio i vidi veliki ljudski kapital, ali i tradiciju. Pričao nam je da u hrvatskim ljudima vidi velikog, moćnog diva Gulivera kojeg su za pod privezali patuljci bespotrebnih regula i birokracije. Uvijek se može pronaći načina da se oslobodi taj Guliver.
Prilike za racionalizaciju sustava mogu se pronaći na svakom koraku. Primjerice, danas kad je uobičajeno da državnici komuniciraju direktno jedni s drugima, ambasadori su na neki način postali preživjeli instrumenti države iz prošlog stoljeća, naravno uvjetno rečeno.
Osim što kod Pinere impresionira gorljivost kad su u pitanju promjene, mora se priznati da je zaista impresivna brzina kojom ih je provodio u Čileu. Njemu je trebalo samo nekoliko godina da provede reformu tržištu rada, reformu socijalnog sustava te da postavi osnove novog mirovinskog sustava. Uspio je uz sve to reformirati i čileansko rudarstvo
Odlazeći s ručka s Pinerom pitali smo se jesu li njegova znanja i ideologija rješenje za Hrvatsku. Sasvim je sigurno da mnogo toga što preporuča ne bi bilo po ukusu značajnog broja hrvatskih građana, možda čak i većine. No, nekako je sasvim očigledno da bi nam trebao netko s tolikom odlučnošću i voljom za promjene. Bez obzira na možebitna neslaganja ili ideologije, u praktičnim rješenjima i u strasti za promjene Pinera je najvjerojatnije profil ljudi kojima je Hrvatska, kad je u pitanju politička kasta, nažalost deficitarna.
>>Mirovinci drže 72,33% naše štednje u 'smeću'
>>Fond A, B ili C? Kako do pristojnijih mirovina
...treba ih dati njemu... da se malo poigra na burzi...