Čarli možda i jest propali student, ali je i bezbrižni rockabilly, koji treba cijelu tubu - može i dvije - laka za kosu da bi namjestio svoju besprijekornu frizuru. Upoznajemo ga u Zagrebu, na samom kraju osamdesetih godina 20. stoljeća, i pratimo njegov život tijekom nekoliko mjeseci, taman toliko vremena koliko je potrebno od trenutka u kojem će prvi put ugledati djevojku iz svojih snova do trenutka kada je njezin trudnički trbuščić već vrlo zaokružen, a on potpuno izbezumljeni budući otac koji gleda kako pod njegovim prozorima prolazi kamion pun leševa.
Čarli je glavni lik novog romana Damira Karakaša “Blue Moon” (Sanford, biblioteka Avantura, urednica Marinka Botić, 95 kuna), a ako ste do sada pročitali ijedan redak tog autora ili pak u Zagrebačkom kazalištu mladih gledali njegov “Snajper”, jasno vam je da ni sam početak priče, zamotan u duhanski dim tada najpoznatijih zagrebačkih klubova poput Kulušića, nije nimalo jednostavan i idiličan.Autor čitatelje doslovno vraća na ulice Zagreba tog vremena, vodi u opskurne pečenjarnice, vozi noćnim tramvajima... te nepogrešivo gradi atmosferu u kojoj se malo pomalo stvari mijenjaju i događaji vode u neizbježan rat i raspad svega u čemu je njegov junak odrastao.
Epizode i rukavci tog romana priču vode u djetinjstvo glavnog junaka, naravno u Karakaševu rodnu Liku. Kroz taj dio priče postaje jasno da je i Čarlijeva ogromna kokotica koju ogleda u svim zagrebačkim izlozima tek pokušaj da pobjegne od vlastita porijekla, vlastite obitelji: djeda ustaše, oca nasilnika koji smatra da dijete s temperaturom ne treba maziti i paziti, jer tko nije za život, najbolje mu je da odmah umre, ali i majke koja ne čini ništa za vlastitu djecu. Ta ista kokotica je simbol bunta, frizura koja njegova oca učinkovito dovodi do novih napadaja bijesa (i teških fizičkih obračuna), jer ta je nemoguća frizura ono što vidi cijelo selo, te je time za umišljeni ugled obitelji pogubnija od statusa propalog studenta, za koji također zna to isto selo.Karakaš, kao i uvijek do sada, zapravo piše u filmskim slikama, te ovaj roman nije teško zamisliti kao budući filmski projekt Dalibora Matanića. Ono što je naoko riječima škrto, kod Karakaša postaje put u svijet u kojem se o emocijama ne govori. One su jednostavno tu, teške i zahtjevne, te čitatelj stoga teško može pobjeći od njihova pogubna utjecaja. Nije to laka knjiga, ali je takva da objašnjava zašto ju je netko tko je bio i novinar, ali i pariški ulični svirač harmonike, morao napisati.
I zato je svakako treba pročitati!
