Izgradio je karijeru u automobilskoj industriji, no prvi mu je izbor uvijek – hodanje. Kada bismo se svi neprestano vozili, promišlja on, ne bi bilo mjesta na cesti. Radno mu je mjesto u osječkom uredu Rimac Automobila, čiji je i voditelj, a na posao stiže električnim romobilom. U ured dolazi prvi, a napušta ga posljednji, od njih ukupno 11 u ekipi.
– Zašto? Zato što se šef tako treba ponašati – jednostavna je logika Rajkumara Rajappana.
Rođeni je Indijac, a iako je na osječkoj adresi tek pola godine, rado se odaziva na nadimak “lega Rajko”.
– Tako me prvi nazvao Mate Rimac i učinio me slavnim – smješka se on.
Rimac Automobili u Osijeku su, naime, u rujnu službeno otvorili specifičan razvojni ured, koji bi trebao postati centar kompetencija za, primjerice, sustave za punjenje baterija automobila. Na čelu mu je upravo Rajkumar, iza kojega su dva desetljeća iskustva u razvoju softvera. Programski je inženjer u autoindustriji, a automobili su mu, ističe, i struka i životna strast.
Porijeklom je iz indijske savezne države Tamil Nadua. Karijeru je započeo u odjelu za istraživanje i razvoj u tamošnjoj multinacionalnoj korporaciji iz područja energetske elektronike. Bilo je to 1997., u Chennaiju, glavnom gradu Tamil Nadua, četvrtom po veličini u Indiji – s brojem stanovnika tek nešto manjim od čitave Hrvatske.
Preselio se 2000. u Bangalore, u azijsku Silicijsku dolinu, i tako je započeo karijeru u automobilskoj industriji, u američkoj multinacionalnoj korporaciji. Radio je za različite proizvođače i njihove dobavljače diljem Amerike, Velike Britanije, Njemačke, Japana, Švicarske...
Put ga je doveo, na koncu, i u Hrvatsku, lani u prosincu, kada se zaposlio u tvrtki Rimac Automobili. Na osječkoj je adresi pak od travnja.
– Kad sam se odlučio preseliti se u Europu, naišao sam preko poznanika u autoindustriji na Rimac Automobile i upoznao se s njihovom stručnosti u izradi električnih automobila, tada smo našli zajednički interes u tom području i tako sam se doselio u Hrvatsku – kaže Rajkumar.
Kada se vratio kući u Indiju, da bi obitelji i kolegama ispričao kamo se seli, morao je najprije objasniti gdje je uopće Hrvatska, odnosno njezin, kako kaže, zemljopis i povijest.
– No nakon Svjetskog nogometnog prvenstva ljetos u Rusiji Hrvatska je postala poznata mnogima u Indiji – dodaje.
Upoznao se, dakle, još ranije s europskim radom i životnim stilom pa ga u Hrvatskoj gotovo ništa nije iznenadilo. Štoviše, od svih europskih zemalja kroz koje je prošao upravo je Hrvatska, rezimira on, najsličnija rodnoj mu Indiji.
– Hranu i kulturu ne mogu povezivati jer smo potpuno različiti, ali itekako smo slični po obiteljskim vrijednostima, roditelji u objema zemljama podupiru svoju djecu. Zajednička su nam i ogromna raznolikost hrane i tradicije, ponosni smo na jezik, zemlju, kulturu i vjeru, a veže nas i gostoljubivost i prijateljstvo prema strancima. I Hrvatska i Indija imaju burnu povijest, kao i granični spor sa susjedima. Orijentirane su na turizam, imaju i more, i planine, i kopno, ali i bogatu baštinu – uspoređuje naš sugovornik.
Baš kao i naši građani, i njegovi zemljaci masovno se iseljavaju iz svoje domovine.
– Mladi Indijci koriste svoje znanje i obrazovanje kako bi se izborili za bolji život i radili, primjerice, u NASA-i ili bilo kojoj IT tvrtki. Tako vidim i mlade Hrvate koji odlaze u različite krajeve svijeta. Obje zemlje imaju inteligentne ljude kojima nije problem otići od kuće kako bi si osigurali bolju budućnost – nadovezuje se.
No, upravo u obrazovanju vidi i najveću razliku.
– U Indiji shvaćamo vrijednost obrazovanja, mlade generacije žele biti inženjeri ili studirati medicinu, pohađaju različite stručne tečajeve kako bi brže i uspješnije razvijali karijeru, a time i životni standard. Naš je obrazovni sustav uglavnom orijentiran prema poslovima. Koliko vidim, u Hrvatskoj su tek rijetki zainteresirani za profesionalna usavršavanja pa će im trebati i više vremena za rast i razvoj karijere, kao i za osnaživanje ekonomije – ocjenjuje on. Da bi postao inženjer, Rajkumar je u školskim ili fakultetskim klupama proveo 16 godina. Liječnici se, navodi oni, obrazuju 17 godina. Jednako dugo “klupe grijati” treba i u našoj zemlji.
Kavu piju u uredu
U radnim navikama u našoj zemlji duboko je utkano i ispijanje kava za radnog vremena, i to i izvan ureda.
– Bilo mi je to neobično u početku, a kasnije smo se navikli kuhati kavu u našem uredu. U Indiji je većina sličnih ureda smještena u IT parku sa štandovima za hranu i kafićima – prikazuje on.
Nimalo ga, međutim, nije začudilo to što su Hrvati “prvaci svijeta” u spajanju radnih dana s praznicima i blagdanima, kako bi se “iskamčio” što duži neradni niz.
– Navikao sam na to i u svojoj zemlji, kod nas je to uobičajeno, posebice među zaposlenima u softverskoj industriji – iznosi on.
Upita li ga se kakvi su Hrvati radnici, ocijenit će kako su njegove kolege, stručnjaci poput njega, potpuno ravnopravni europskoj konkurenciji, pa tako i Nijemcima, s kojima je najviše surađivao. A jesu li disciplinirani?
– U uredu su vrlo disciplinirani, ali na zabavama ih je nemoguće kontrolirati – smije se Rajkumar, kojega su kolege već upoznali i s kafićima u osječkoj Tvrđi te restoranima po Baranji. Kušao je, tako, i tradicionalne lokalne specijalitete kao što su fiš-paprikaš i čobanac.
– Da, sve sam kušao, autentično je i ukusno. Obožavam kuhati, a svojim hrvatskim prijateljima često spravljam dosta začinjenu indijsku hranu. Otkako sam stigao, isprobavam i različite hrvatske recepte, uglavnom po restoranima, a kada se uvjerim kakav okus mora biti, i sam ću ih pokušati pripremiti – otkriva nam.
Devet je članova u osječkom timu Rimac Automobila i još su dva pripravnika, studenta Fakulteta elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija Osijek, s kojim ova tvrtka izvrsno surađuje. Sedmero ih je iz Osijeka, jedan iz Mađarske, Rajkumar je iz Indije, a uskoro će im pridružiti i novi član – Meksikanac. Prema kolegama u osječkom uredu, kojima je šef, Rajkumar se trudi biti prvenstveno prijateljski nastrojen.
– Ne zloupotrebljavam moć ili autoritet, radije koristim svoje znanje i iskustvo i oni to poštuju – kaže.
Zadovoljan u Osijeku
U njegovu je životopisu i osam godina rada u Boschu u Indiji i Njemačkoj, na raznim tehnološkim i menadžerskim pozicijama.
– Iz Boscha sam ponio profesionalnu radnu etiku, iskustvo u organiziranju i upravljanju interkulturalnim globalnim timovima, organiziranju ureda diljem svijeta, za shvaćanje i ispunjavanje očekivanja klijenata, proizvodni i projektni menadžment... – nabraja on.
Čitav je radni vijek u autoindustriji, no kad god može, radije će protegnuti noge nego pritisnuti papučicu gasa u vozilu.
– Volim hodati jer sam osjetljiv prema okolišu. Kad bismo svi vozili automobile, ne bismo našli mjesta na cesti. Oni nam trebaju poslužiti za veće udaljenosti ili kada ste bez izbora, odnosno ne možete pješice, a nemate ni javni prijevoz. U Osijeku volim baš to što svuda mogu pješke, male su udaljenosti i to mi je baš slatko. Građani su, usto, iznimno ljubazni, a grad je pun zelenila i biciklističkih staza, to je dobro i za prirodu i za zdravlje – govori. Kroz posao u Rimac Automobilima odlučio je, kaže, da će mu iduće vozilo biti upravo električno, baš kako bi razvijao prijateljski odnos prema prirodi.
Otkriva nam i kako je ograničenje brzine za vozila u Indiji nešto strože nego u Hrvatskoj.
– Ne smijemo voziti brže od 90 ili 100 kilometara na sat, ali, kao i Hrvati, kršimo pravila – sliježe on ramenima.
Indija je, barem u europskim zemljama, na glasu kao zemlja u kojoj u prometu vlada pravi kaos. Kriva je to percepcija, uvjerava nas Rajkumar.
– I u Zagrebu se ponekad teško dovesti od jednoga do drugoga mjesta. U indijskim metropolisima živi najmanje 10 do 12 milijuna stanovnika pa, ako nekoliko milijuna automobila okupira cestu, definitivno će promet biti otežan. No u usporedbi s velikim gradovima u Europi ili SAD-u, situacija kod nas i nije tako loša, ali istodobno nije ni dobra – prikazuje on.
U domovini živi, inače, u velikome gradu, a odrastao je u malome pa ga Osijek, ističe, podsjeća na rodno mjesto, s dosta zelenila, rijekom...
– Osjećam se baš kao lega u Osijeku! – smješka se novopečeni Slavonac koji svakim danom sve više proširuje i svoj fond hrvatskih riječi, što rado i demonstrira:
– Kako si? Ja sam Raji. Dobro jutro, dobar dan! Hvala! Vidimo se! – izgovara on na tečnom hrvatskom jeziku.
Teško mu pada razdvojenost od obitelji, od koje je udaljen gotovo 9000 kilometara. Posjećuje ih jednom u četiri mjeseca.
– Zaista sam zahvalan šefu Rimcu što mi dopušta da godišnji odmor koristim u manjim intervalima, a ne samo zimi ili ljeti, pa mogu češće ići doma. Razumije moju situaciju, imam obitelj kojoj je potrebna moja prisutnost. Ne želim kompromitirati svoju profesionalnost kao ni privatni život. Trudim se balansirati između poslovnih i privatnih obveza – zaključuje Rajkumar, otac jednoga sina koji studira u Indiji. Obitelj mu još nije posjetila Hrvatsku, ali planiraju idućega ljeta provesti godišnji u Slavoniji i na jadranskoj obali.
Potpora obitelji
Otac mu je bio građevinski inženjer, a majka ravnateljica škole. Oboje su danas u mirovini, a radili su u javnoj službi indijske savezne države Tamil Nadu. Podupirali su njega i sestru u obrazovanju i učinili su ih, kaže, profesionalcima. Sestra mu se skrasila u SAD-u.
– Sve ono što sam danas postao sam zbog potpore svoje obitelji. Moj je tata ljubazan i ponizan čovjek, puno je pomogao zajednici i društvu, on je moj uzor i ima veliki utjecaj u mom profesionalnom i osobnom životu – ponosan je on.
Pogledajte video Mate Rimca o C_Two
