Znam da je prošlo više od godinu dana i svi mi pričaju kako će vrijeme donijeti svoje, ali ja to ne osjećam. Život bez mog Zdravka svakog mi je dana sve teži i teži. Nedostaje mi na svakom koraku, i u kući i u vrtu i u priči s našom djecom dio je tužne priče Desanke Martinović, kojoj je suprug Zdravko stradao tijekom šetnje sa svojom kujom Šeri uz potok nedaleko od pogona Karlovačke pivovare, gdje je i sam radio cijeli život i zaslužio mirovinu.
Je li razlog njegove smrti neka čudna igra sudbine, veliko zagađenje amonijakom, kao što se to pričalo nakon nesreće, ugljični dioksid iz pogona Pivovare, kao što je stoji u optužnici ili nešto treće - još nitko nije pravomoćno potvrdio. Odgovor na to trebalo bi dati suđenje koje se protiv petero čelnih ljudi tehničkog sektora i Karlovačke pivovare kao pravne osobe vodi u Zagrebu. No obitelji Martinović to nije nikakva utjeha.
Zašto su me zvali na suđenje kad sam im ionako sve već rekla? Kad sam odlazila u Zagreb, popila sam tablete za živce, ali kad sam ulazila u sudnicu, sva sam se tresla. Još ni sad ne razumijem zašto su svi oko mene onako mirno sjedili. A taj sud... Sad mi spominju neke novce i odštetu. Ma nema tog novca koji ja ne bih dala samo da je moj Zdravko kraj mene! Sami smo išli kroz život, sve što smo stekli zaradili smo sa svojih deset prstiju, ništa nismo dobili ni od koga. Zato ni danas ne bih trebala ništa, nikakve novce, samo da je Zdravko tu priča gospođa Desanka kroz suze.
Ona i danas, kao što je to radila posljednjih 12 godina, od kada je tvrtka Velebit u kojoj je bila zaposlena završila u stečaju, čisti ulaze i stubišta po Karlovcu. Uz skromnu suprugovu mirovinu želi raditi dok god to bude fizički mogla. Zato obrađuje i mali vrt i veze. Zadovoljna sam što mi se djeca slažu. Tu je i četvero unučadi... Ponekad mi je zaista teško. Tada počnem nešto raditi, da sve to što me boli nekako lakše prođe završila je s tugom gospođa Desa.
