Četiri su godine prošle od razornog potresa koji je pogodio Banovinu i tisuće ljudi ostavio bez krova nad glavom. Nažalost, i dalje se nisu svi vratili svojim domovima, a kompletna obnova, priznaju i u Ministarstvu graditeljstva, trajat će barem do 2030. godine. No za razliku od prve dvije godine od potresa, kada konstrukcijske obnove privatne imovine i gradnje zamjenskih kuća gotovo i nije bilo zbog potpunog nesnalaženja državne administracije, danas se ipak ne može reći da se na Banovini ne grade i ne obnavljaju kuće. Iako je i to slaba utjeha svima koji će i ovu zimu provesti u kontejneru uz svoju srušenu kuću.
Naime, do danas je sagrađeno 176 zamjenskih kuća, od kojih 30 na području pogođenom zagrebačkim potresom. Uz to, zahvaljujući opciji omogućenoj zadnjim izmjenama Zakona o obnovi, dodatnih 46 obitelji odabralo je i iskoristilo opciju kupnje druge kuće ili stana, umjesto gradnje nove na mjestu svoje srušene kuće. Iako još mnogi čekaju gradnju, među novosagrađenih 146 kuća na području koje je stradalo u tzv. petrinjskom potresu ubraja se i kuća na samome početku Ulice Nikole Šipuša u Sisku. Tako je Saša Mikočević, sa svojom suprugom Josipom, nakon četiri godine božićne blagdane opet proveo u svojoj kući u koju se uselio u svibnju.
Sagrađena je na mjestu stare, koju je uništio potres. Njihovu obiteljsku kuću zahvatila je likvefakcija, pojava karakteristična za potrese, koja "razdvaja" zemlju. "Linija" likvefakcije u Sisku je preko ovog dijela grada produžila sve do obale Save oštećujući i uništavajući sve kuće, ceste i objekte pokraj i preko kojih je prošla. Tom linijom iz zemlje su izbijali voda i mulj, a kuća Mikočevićevih se toj prirodnoj pojavi, nažalost, našla na putu.
U trenutku tog snažnog potresa Saša je bio na krovu popravljajući štetu od slabijih potresa koji su se dogodili dan prije. – Bio sam na krovu kad je to počelo, dragi Bože... Dimnjak se samo odvojio od deke i kraj nas se survao na tlo. Srećom, nikome se nije ništa dogodilo – govori nam Saša. Odmah se vidjelo da je kuća zadobila preteška oštećenja i obitelj Mikočević više nijednu noć nije prespavala u njoj. – Živa glava je najvažnija, ovo ostalo prođe. Prošao sam rat i sve, ali i ovo je strašno, ta buka, ta trešnja. Bio je kaos tih prvih dana, spavali smo u autu dva tjedna i onda dobili smještaj u kontejnerskom naselju. Nakon tri mjeseca dobili smo mobilnu kuću i doveli je ispred kuće, ondje smo bili sve dok nije završila obnova – objašnjava svoj "potresni" put Saša koji dodaje kako je odmah znao da će bez kuće biti barem tri godine.
– Vidio sam kolika je to bila razina katastrofe. Meni su bili i prije dovezli kućicu, ali pojavila se jedna obitelj, muž, žena i troje djece. Oni nisu imali kamo pa smo svoju kućicu prepustili njima, a mi se vratili u kontejnersko naselje. Puno je ljudi ostalo bez doma. U obnovi je sve išlo svojim tokom, nisam ništa potezao, imali smo čiste papire i kad su počeli raditi, išlo je sve dobro – napominje Saša koji je zadovoljan svojim novim domom. – Kuću je gradio Eurokamen i stvarno nemam zamjerke. Čekali su nešto malo u siječnju beton jer nema puno betonara blizu i to se čekalo, ali ostalo je sve bilo kako treba – govori nam Saša, dok se podsjećamo kako gradnja nekih drugih kuća, pogotovo na samom početku obnove, nije prolazila bez problema.
I dok su se Saša i Josipa sada u potpunosti navikli na novu kuću, nije ipak tako bilo u početku. – Prvu noć nismo mogli spavati. Vladali su mir i tišina, a nama je nešto nedostajalo. Mobilna kuća nalazila se tu ispred, uz ovu cestu koja je prometna. U njoj se sve čulo, mi smo se bili naučili na buku i promet i kad smo prve noći išli spavati u ovoj kući – tišina. Ne možemo zaspati. Otvorili smo prozor da se čuje buka s ceste i onda smo napokon zaspali – uz smijeh nam opisuje Saša kako je protekla prva noć u novoj kući.
Mikočevići kažu da im je trebalo mjesec, mjesec i pol da se naviknu na novi dom. – Sad je sve lijepo. I Božić je i sve, a mi bismo i svoju mobilnu kućicu okitili za svaki Božić. Kad su došli po nju, odnijeli su i ukrase na njoj, pustio sam tako, neka odu s njom. Sad čekamo malo bolje vrijeme da počnemo sređivati oko kuće, kad se zemlja slegne. Bili smo se nekako zavukli u onu kućicu, slabo bili aktivni, i sad kad je kuća gotova, polako ćemo uređivati dvorište, rješavati ogradu. Jedva čekam da se počnem time malo baviti – dodaje Saša Mikočević koji govori kako sada život napokon može ići dalje.
– Tri godine imali smo dom od 20-ak kvadrata. Sad sam živnuo. Shvatio sam da sam se ulijenio u toj kućici, nema se tamo što raditi, a u kući ipak imaš. Nisam znao kamo bih, što bih sa sobom. Sad imam kuću pa mogu raduckati oko nje. U onoj kućici nisam imao što raditi i samo vrijeme prolazi – zaključuje Saša koji se nada da će i svi drugi uskoro dobiti svoje kuće.
Trideset kilometara dalje na Banovini, u selu Donja Bačuga, koje je dosta stradalo u potresu, još je jedna novoizgrađena kuća u koju su se njeni stanari uselili ove godine i koji će u njoj dočekati prvi put Božić i Novu godinu. Milja Zagudajev u kući sagrađenoj na mjestu stare koja je zbog oštećenja uklonjena ubrzo nakon potresa živi sa suprugom Zdravkom, sinom Zoranom i kćeri Ivanom. U trenutku potresa ondje su bili svi osim supruga koji je radio u Glini.
– Stara kuća bila je sagrađena od drva i cigle i taj zidani dio povukao je i drveni, tako da se sve urušilo. Kći i ja bili smo u kući, a sin je prao auto nasred dvorišta. Kad je počelo, krenula sam po kćer i htjela je zadržati ispod štoka, ali ona je kraj mene pobjegla i nikako nismo mogli izaći na dvorište. Činilo se da je to jako dugo trajalo. Kad smo napokon izašli, vidjeli smo da se sve urušilo, dimnjak je pao, krava mukala, a dim je počeo izlaziti iz kuće jer su se peći pomakle. Okolo su se kuće također srušile i dimile se, a selo je bilo puno prašine. Zoran se prvi snašao, ušao unutra s vodom, ugasio vatru i onda smo tražili susjede, imamo starijih u selu, jedna je susjeda bila trudna... Skupljali smo se polako, telefoni nisu radili i tek navečer doznali smo da je i Zdravko dobro jer nije mogao izaći iz Gline izaći – prepričava taj 29. prosinca 2020. godine Milja Zagudajev.
I oni su svi prvih dana spavali u automobilima, dalje od ruševina. Četvrtog dana stigla im je jedna kamp-kućica, u koju su se uselili njih troje dok je Zoran ostao u autu i dalje. Kažu kako je u toj kampici bilo jako hladno, te da je stalno ostajala bez struje. Nakon nekog vremena otišli su kod tete u Petrinju i tamo proveli nekoliko mjeseci dok im na ljeto austrijska udruga nije napravila drvenu kućicu, nedaleko od stare srušene. – Već smo prvu zimu proveli u toj kućici, barem na toplom. Spletom okolnosti među prvima je ovdje u Bačugi uklonjeno šest kuća, među kojima i naša, a kako sam ja bila jedina vlasnica, imali smo 1/1 vlasništvo i nismo imali nikakve druge nekretnine, među prvima smo dobili rješenje o gradnji zamjenske kuće – govori Milja koja kaže kako joj je teško bilo gledati uklanjanje njezine roditeljske kuće.
– Strašno mi je bilo gledati kako se ruši kuća. Odlaze uspomene, cijeli život sam u njoj bila. Malo je olakšalo to što je bila izgrađena ta drvena pokraj nje pa sam znala da ću biti tu, da ne moram otići sa svojega ognjišta. Dogodilo se baš da istoga dana priključe kanalizaciju na drvenoj, a počnu rušiti staru. Ali teško je gledati da se ruši nešto u čemu ste se rodili, odrasli... – sjetno prepričava Maja događaje iz kolovoza 2021.
Za razliku od kuće Saše Mikočevića, gradnja zamjenske obitelji Zagudajev nije prošla bez problema. U ožujku 2022. počela je gradnja, a na jesen kuća je bila pred pokrivanjem. I onda problemi, izvođač je prestao raditi, Ministarstvo je s njime raskinulo ugovor, išao je novi natječaj i kuća je ostala nepokrivena sve do ljeta 2023. godine kada je gradilište preuzeo drugi izvođač i kuću dovršio ove godine.
– Mislili smo da je došlo olakšanje, sigurnost, siguran krov nad glavom, nema više razmišljanja kamo ćemo, kako ćemo. No onda su nam samo počeli govoriti da se strpimo. Može ti netko to reći nekoliko puta, no ako to slušate iz godine u godinu, teško je to strpljenje, prelije se čaša pa čovjek više i izgubi nadu. Stoga znam kako je teško svima koji još nisu dočekali gradnju i obnovu svoje kuće – govori nam Milja.
Ipak, kuća je sad gotova, a posjetili smo obitelj Zagudajev baš na Miljin rođendan. Društvo joj je, dok su Zoran i Zdravko bili na radnom mjestu, a kći Ivana na fakultetu, pravila Aleksandra, Zoranova djevojka. – Bilo je tužno u vrijeme blagdana, rođendana, ali sad imamo gdje pripremiti i primiti goste i radovati se... Sve je sada drukčije. Svi smo sada tu, grijanje je dobro, kuća je stvarno dobra. Zoran i Aleksandra budu u onoj drvenoj kućici, a mi smo ovdje. Sada kad smo se smjestili, slijedi nam obnova gospodarskih zgrada, koje su također sve otišle u potresu. Lakše je sada, možemo planirati nešto, i mi i naša djeca – najavljuje Milja planove obitelji Zagudajev u Donjoj Bačugi, a prioritet im je, kaže nam, pušnica.
– Sad smo shvatili da koljevinu imamo, ali nemamo gdje sušiti meso pa nam treba pušnica – uz osmijeh govori Milja dok nas ispraća iz svoje nove kuće. U Donjoj Bačugi su vidljiva gradilišta, u organiziranoj obnovi gradi se nekoliko privatnih kuća, a i država obnavlja teško stradale objekte u svom vlasništvu. No i dalje su mnoge građevine srušene i čekaju da dođu na red.
Iz Donje Bačuge zaputili smo se prema Glini, do sela Roviška u kojemu su prije 15-ak godina kuću kupili Stjepan i Kata Jurković iz obližnje Prekope. Uzgajali su krave, radi mlijeka, i ovdje su našli bolje uvjete za svoj posao. Kupili su imanje i doselili se s djecom. U susjednoj se kući naselio njihov sin, ovdje su dočekali i mirovinu, ali je potres srušio obje kuće.
Njihova je završena pa su sada prvi Božić i njima važno Štefanje proslavili u novoj kući, opet na toplome. – Uselili smo se u srpnju ove godine. Četiri godine od potresa. Imamo veliku obitelj, bude nas i po 40-ero na proslavama. Skupljali smo se ovih godina kod sina u ljetnoj kuhinji, bilo je tijesno, ali sad će biti ljepše i ima mjesta. Došla nam je 17-godišnja unuka Laura i baš lijepo uredila novu kuću za Božić – kaže, s ponosom, Kata Jurković.
Iz stare kuće za potresa su uspjeli pobjeći u zadnji tren, dok se sve oko njih rušilo, a odmah se vidjelo da je kuća otpisana. Srušena je i garaža, a i sin je ostao bez kuće. Od krava su odustali prije potresa, jer više nitko nije otkupljivao mlijeko, no zbog ovaca i svinja nisu ni razmišljali ići drugdje. Prvih dana bili su svi u automobilu, pa je stigla neka autokućica, a zatim su od kuma i donatora dobili stambene kontejnere. – Mi smo dobili dva od kuma i donacija, spojili smo ih, zazidali, pokrili krovom i sredili dobro, s WC-om i kupaonicom. Kontejnere smo izolirali i bilo je zadovoljavajuće unutra – govori nam Stjepan dok pokazuje mjesto u kojem su proveli tri i pol godine života. Sada će im taj objekt služiti kao skladište i ljetna kuhinja. Gradnja zamjenske kuće počela je u proljeće 2023. i završena početkom ljeta.
– Kad bi nas posjećivali rodbina i unuci, dolazili su samo preko dana, nisu mogli prespavati, a sad će biti mjesta. Provodimo svoj prvi Božić ovdje, fešte, rođendane smo prešli, sad idemo dalje. Kad su došli unuci, divili su se novoj kući, i oni su bili sretni. Imamo malo ovaca, svinje, kokice, pa dok ide ide. Spremili smo se za Božić, bilo je kolača, juhice, sarme, odojka..., sve što treba – napominje Kata.
– Sad kad imamo kuću, razmišljamo o drugim stvarima. Idemo prvo raditi pecanu. Treba malo, nakon svega, početi i uživati – dodaje Stjepan dok pokazuje obližnju sinovljevu kuću koja je također završena, no još se čekaju priključci kako bi se i on mogao useliti. Naime, uz 176 zamjenskih kuća čija je gradnja dovršena na području zagrebačkog i petrinjskog potresa, u raznim postupcima gradnje su 284 kuće, a procjena je da je, uz njih, potrebno izgraditi još 411 zamjenskih kuća. Od toga na području petrinjskog 345, a na području zagrebačkog potresa 66 kuća. Ministarstvo smatra kako će posao gradnje zamjenskih kuća biti gotov do sredine 2027., no uz to predstoji puno posla na konstrukcijskoj obnovi mnogih drugih kuća i objekata.
FOTOGALERIJA Znanstvenici upozoravaju: Ovim hrvatskim gradovima prijeti potop
FOTO Koji
S obnovom i gradnjom porusenih kuca se jako kasni. Nazalost, nista nova u drzavi Hrvatskoj.