Novinar, publicist i diplomat Zlatko Dizdarević bio je dopisnik iz Kaira i Beiruta, izvještavao je i iz Izraela, Sirije, Alžira, Jordana, Libije, Tunisa, Jemena. Kao veleposlanik BiH bio je u Jordanu, Iraku, Siriji i Libanonu (poslije i u Hrvatskoj). Objavio je osam knjiga u deset država – dovoljno iskustva da ga se s pravom smatra jednim od najboljih poznavatelja stanja na Bliskom istoku.
Kako ocjenjujete situaciju u Siriji? Sada su tamo praktički četiri strane u sukobima: režimska vojska, Slobodna sirijska vojska, islamisti i Kurdi.
Ta podjela pomalo zamagljuje realnu priču o, zapravo, legitimnim braniteljima države, na jednoj strani, i onih koji postojeći sistem nastoje srušiti silom, na drugoj. U vojnom smislu tamo je sirijska regularna armija, s jedne strane, i na drugoj strani cijela lepeza onih koji su protiv. Slobodna sirijska vojska (FSA), u početku kompaktnija, a danas gotovo potpuno dekomponirana, ideološki je i vojno razjedinjena, bez zajedničke komandne vertikale, razdirana unutarnjim rivalstvom i ambicijama. Tu su potom nebrojene “brigade” od nekoliko stotina do više tisuća mudžahedina koje izravno naoružava i logistički podržava nekoliko zemalja iz regije, prije svega Turska, Saudijska Arabija i Katar. Potom je tu “klasična” Al Qa’ida sa strukturom iz Iraka i njima bliske formacije. Konačno, tamo su sada već deseci tisuća klasičnih vjerskih fanatika, zlikovaca, pljačkaša i avanturista iz cijelog svijeta, zapravo čistih terorista koji u otimačinama, zvjerstvima nad civilnim stanovništvom, pretežno kršćanima i “nevjernicima”, iživljavaju svoje najniže strasti. Cilj im je da na razvalinama Sirije izgrade nekakve svoje nove emirate i kalifate...
Situacija s Kurdima je enigma?
Kurdi su se naoružali braneći od ekstremista i pljačkaša prije svega sebe i svoje, mjesto gdje su mirno živjeli. Hezbollah je bio aktivan, mimo tvrdnji opozicije i Zapada, u nekoliko operacija u kojima su branjeni ili oslobađani prostori, gradovi i sela naseljeni šijitima. Ne treba zaboraviti i ubačene pripadnike stranih obavještajnih službi, instruktore, specijaliste za diverzije koji iz različitih interesa operiraju u Siriji. To je slika na terenu. Na političkom planu, tijesno vezanom za međunarodnu scenu, shema je slična: SAD, EU, Turska, Saudijska Arabija, Katar, Izrael i mnoge zemlje kao različiti “logističari”, ujedinjeni u alijansu “Prijatelja Sirije”, protiv Assadova su režima i njega samog. Rusija, Iran, Kina pa i Irak te drugi manje eksponirani podržavaju Assadov legitimitet. Opozicija ni vojno ni politički nije jedinstvena. U takvoj situaciji nije još blizu početak raspetljavanja tamošnje drame. Svakim danom stanje je sve opasnije ne samo za Siriju i regiju nego i šire.
Teško do Ženeve 2
Je li moguć dogovor Slobodne sirijske vojske, koja je uglavnom sekularna, s režimom?
Svi su dogovori mogući osim pristanka Assada da prihvati poraz i promjenu koja nije legitimirana izborima. Tu ima podršku većine u zemlji, ma što tko o tome mislio. Jednostavno, narodu ponuđena alternativa je nemjerljivo gora od najgoreg iskustva s režimom. Većina tamo danas ponavlja: da nam je kao prije! Za Assada su svi naoružani mimo regularnih snaga teroristi, a opozicija s kojom je spreman pregovarati ne može biti ona naoružana. Trenutačno stanje na terenu i ono što slijedi sljedećih tjedana ne prisiljavaju ga baš da se drukčije ponaša. Uz ovo, nisam siguran da je i većina u FSA doista “sekularna”. Ni vanjski organizatori i pomagači u rušenju Assada ne priznaju da su “Siriju napali ekstremisti”. Mnoge se stvari tek moraju reći, priznati i prihvatiti. Ni većina svjetskih medija, uređivanih različitim interesima, ali i velikim zabludama i neznanjima, još nije spremna vjerovati “svojim očima”.
Kakva je sudbina Slobodne sirijske vojske ako se rat nastavi, može li ona nestati ?
Može. Njezini važni dijelovi već su prešli na stranu ekstremista i Al Qa’ide, mnoge su brigade i službeno objavile da političko i vojno vodstvo FSA podržano sa Zapada više ne priznaju, dijelovi tih snaga se ili rasformiravaju, a vojnici demobiliziraju uz amnestiju, neki prilaze regularnoj vojsci, oružje i novac izvana uglavnom završavaju kod ekstremista. Mogu su nestati, kao i tisuće uglavnom mladih entuzijasta što su na samom početku krenuli u takozvano Arapsko proljeće, preko noći, a to je djelo vanjskih i domaćih ekstremista i njihovih “logističara”.
Hoće li biti Ženeve 2 i s kime bi Assad uopće tamo pregovarao? S Kerryjem?
Vjerujem da neće uskoro. Točno je da se spominje ta mogućnost kako bi se okončalo krvoproliće nakon onog “iznenadnog” obrata s kemijskim oružjem u Siriji. Ne vjerujem u priču o “slučajnosti” Kerryjeve izjave koja je navodno potaknula Ruse da pokrenu tu inicijativu.
Od najave konferencije radnog naslova Ženeva 2 dalje se nije otišlo. Političke platforme za nju nema, nepoznati su sudionici na strani opozicije, a vojna situacija na terenu ne ide im u prilog. Uz to, takozvani opozicionari postavljaju i seriju za Assada pomalo i smiješnih uvjeta, kao da oni dirigiraju situacijom na terenu. U pozadini su Sjedinjene Države i saveznici koji se nikako ne odmiču od agende “promjene režima u Damasku”. Tursko nestrpljenje da se realiziraju stare ambicije u Siriji, francuski snovi da se vrate na istočni Mediteram, saudijski uzlet u regiji na račun pomalo odgurnutog Katara te radikaliziranje ionako fanatizirane “opozicije” u Siriji – sve to nije dovoljno da Assad pristane na ženevske pregovore samo s Kerryjem. Ukratko, vjerujem da će ta konferencija još pričekati.
Zašto je Amerika odustala od napada na sirijski režim. Je li Obama došao do zaključka da je opcija koja želi srušiti Assada puno opasnija za interese Zapada od sadašnje vlasti? Ili je rusko protivljenje akciji bilo toliko jako da je i Obama shvatio kako bi Ameriku mogao uvući u rat s Rusijom?
Od svega je bilo ponešto. Obama je uvidio, iako u zadnji čas, da kod kuće nema dovoljnu podršku za ono u što ga guraju vojno-industrijski kompleks i korporativna logika. Obični Amerikanac uglavnom ne zna gdje je Sirija i ne vidi kako su mu tamo ugroženi interesi. Prethodna skupa laž s Irakom i slike terorista iz Sirije ohladile su javnost za novu avanturu. Uza svu propagandu, Al Qa’ida se Amerikancima nakon 11. rujna teško može prodati kao saveznik u borbi za demokraciju. I Pentagon je dosta racionalno upozorio na svekoliku cijenu operacije. Britanski parlament ih je uzdrmao. A Rusi su se maksimalno angažirali uz perfektno odigranu diplomatsku igru tako da Zapad, zapravo, nikada neće shvatiti dokle bi Putin bio spreman ići da se dogodilo najgore. Interes ruskog geostrateškog povratka na Mediteran je veliki, ekonomski, obrambeni, energetski. Nije riječ samo o pomaganju savezniku. Mobiliziranje otpora Zapadu nije bilo samo vojno. Velik je dio svijeta poodavno sit novog hegemonizma na planetu, realiziranog uime jednostrano shvaćene globalizacije i “izuzetnosti” samoodabranih. Šire gledano, “tema” za Ruse tamo, dakle, nije samo Sirija.
Zašto je sirijska kriza postala tako snažan geopolitički problem oko kojeg se sukobljavaju velike svjetske sile?
Oduvijek je geostrateška važnost Sirije u regiji bila golema. Nekad je hranila istočna carstva, bila je zadnja točka puta svile s Istoka i polazna na karavanskim putovima za Zapad. Danas nema energetskih trasa mimo nje. Stoljećima je tu održavan balans između sunita i šijita. Jedina u regiji ima dovoljno energije, vode i hrane. Tvrdoglavo je svoja, ima bogatu srednju trgovačku klasu, jaku vojsku čiji se oficiri nisu školovali u inozemnim akademijama. Civilizacija je stara tisućama godina, nisu pustinjski naftaški skorojevići. Damask je najstariji živi grad na svijetu. Sekularizam im je prirodni refleks i uz većinske muslimane znaju da je “pola Biblije” nastalo na njihovu terenu. Tu činjenicu poštuju. Nemaju dugova u MMF-u i Svjetskoj banci. Mnoge imperije su se, kao i sada, otimale za njih uz ideju da ih treba uništiti ako ih se već ne može porobiti. Tamo se, uz ostalo, bije vječita bitka između nasilnih hegemona izvana i domaćeg osjećanja da to tako ne može, ma kako njihova režim ne bio po mjeri svih. Naravno, Sirija je i na putu prema Iranu. Sve sam to tako vidio i doživio.
Turski razlozi
Erdoğan je na strani pobunjenika. No sad je sasvim jasno da bi islamistički pobunjenici, koji su uglavnom zauzeli položaje na tursko-sirijskoj granici, mogli ugrožavati stabilnost Turske?
Erdoğan nije “na strani pobunjenika”, on je od početka jedan od glavnih “logističara” svega što se događa protiv Assada. Otud i najveći broj baza pobunjenika uz granicu s Turskom preko koje su u Siriju išli, a i danas ulaze, mudžahedini iz cijelog svijeta i sva potpora njima. Nema zato straha da će teritorij Turske biti ugrožen s te, “savezničke” strane, ako zanemarimo marginalne ili kalkulantski proizvedene incidente. Naravno, daljnji razvoj ratne i diplomatske situacije može ambicioznoj Turskoj dramatično zakomplicirati i unutrašnju i vanjsku poziciju te dovesti do brojnih obrata. Nije malo onih koji jedva čekaju “sirijski napad na Tursku” (?!) i, eto NATO-a. Razlozi Turske su višestruki i povijesni, neoimperijalni i neokolonijalni, podjednako vjerski u rivalitetu sa Saudijskom Arabijom, energetski važan kad je riječ o plinu, u strahu od gubitka kontrole nad Kurdima koji su se uglavnom priklonili Assadu... Turska, kao i mnoge druge zemlje spram Sirije, ima svoje specifične i vlastite motive koji s motivima drugih ne moraju imati mnogo veze.
Ima li sirijska kriza veze sa sunitsko-šijitskim sukobom? Naime, postoje teorije da suniti sa sjevera (Turska) i juga (Arabija) žele prekinuti tzv. šijitski polumjesec na relaciji Teheran-Bagdad-Damask-Bejrut?
Sukob između sunita i šijita povijesni je, doktrinarni i vječito tinjajući. On će kao takav uvijek biti uvučen u sudare na Bliskom istoku. Ovdje, međutim, taj sukob nije ni osnovni pa ni među važnijim s periferije događanja u Siriji. Taj problem, osim drugih, Sirija u sebi nije imala. On je tamo muka drugih, Saudijaca prije svih. Sunitsko-šijitska ravnoteža u regiji jeste poremećena, ali za to nije kriv Damask. Amerikanci su okupacijom nepotrebno gurnuli Irak u ruke Iranu i poremetili tu ravnotežu. Posebnu ulogu imao je G. W. Bush sa svojom teorijom o “osovini zla”. Teza je o sektaškom ratu tamo politička i medijska manipulacija. Osovina Teheran-Bagdad-Damask veći je problem svima u geoenergetskom pogledu nego u vjerskom.
Kada bi sutra bili izbori, kako bi Assad prošao?
Ne trebaju nam nagađanja o “sutra”. Izbori su bili “jučer”, 16. svibnja 2012. godine, ali je to velika većina svjetskih “slobodnih medija” prešutjela. Izlaznost je bila gotovo 53 posto, a glasalo se prvi put za višestranački parlament. Koalicija koju je predvodila Assadova Baath partija dobila je 73 posto glasova, a opozicijski Front u kojem su i Kurdi, 27 posto. Lider opozicije Qadri Jamil je danas zamjenik premijera u državnoj vladi. O onome “sutra”, precizno predviđanje nudi interna studija NATO-a iz srpnja 2013. godine: 70 posto Sirijaca glasalo bi za Assada. Dvadeset posto bilo bi neopredijeljenih, a deset posto za pobunjenike.
Daytonski model Siriji
Hoće li se Sirija raspasti?
To je cilj mnogih. Dekompozicija zemlje, marginaliziranje na regionalnom planu kako bi se sve skupa konačno držalo pod kontrolom – to nisu samo uočljivi imperijalni ciljevi u Siriji nego su smisao svega što se danas događa s najvećim, najstarijim i nekada najmoćnijim državama Orijenta. One se na brutalan način guraju u naručje državotvorno-politički retardiranih pokreta i snaga, Irak i Sirija Al Qa’idi, a Egipat Muslimanskoj braći. Vjerovali ili ne, politički moćne strukture u Americi već nude sirijskoj opoziciji Daytonski model iz BiH kao “najuspjeliji recept” za poslije rata! U Sarajevu je proljetos održan i seminar na tu temu s “opozicionarima” dovedenim iz Londona, Pariza, Riyada. Sve je već viđeno: u vojnom smislu najbolja je pat-pozicija, tu nema pobjednika ni gubitnika (teorija, svi su oni isti i ludi). Potom ide teritorijalizacija priče (podjela u perspektivi trajna, za početak na autonomne etničke i vjerske cjeline), problem se “humanitarizira” (biznis izgradnje za saveznike) i, konačno, uvodi međunarodni nadzor ili protektorat. Nuđenje bosanske realnosti kao uspjeha vrhunski je cinizam za Siriju, a pobjeda za realizatore projekta.
Imaju li događaji u Egiptu veze sa Sirijom ? Naime, Mursi je pozvao egipatsku vojsku da intervenira u Siriji što je, uza sve drugo, potaknulo vojsku da ga smijeni?
Na Bliskom istoku uvijek sve ima veze jedno s drugim, a sa stajališta zapadne korporativne logike prostor je “jedinstven” jedino kao interesna činjenica. U ovom trenutku formalno postoje i specifične razlike u motivima za priče o Siriji i Egiptu. Sirijska je više regionalna, višeznačna, s mnogo isprepletenih povoda, naglašenije provocirana i vođena vanjskim razlozima. Egipatska je više interna tema. Priča s Mursijem i Muslimanskom braćom uopće nije nova ni u ishodištu ni u finalu. Pokret je začet u Egiptu 1928. na otporu britanskom kolonijalizmu. Ciljevi su bili ujedinjenje umme, zajednice muslimana u svijetu. Svi egipatski režimi, od kralja Faruka do Mubaraka, prolazili su kroz sličan odnos prema njima – prvo kompromis, a poslije zaoštravanje i zabrane. Najnovija zbivanja su, uza sve drugo, prilično posljedica uvjerenja Amerikanaca da će na Bliskom istoku lakše kontrolirati te prostore i interese, preko tzv. “umjerenih islamista” iz opozicije. Pogreška u procjeni bila je što se Mursi, Muslimanska braća i slični nisu iskazali na političkoj sceni kao “umjereni”. Pokazali su sklonost dilemama u služenju američkim važnim ciljevima u regiji (zaštita Izraela i kontrola Sueskog kanala prije svega), pokušali su eliminiranje vojne strukture koja je desetljećima sporazumom u Camp Davidu i uz pomoći Amerikanaca, postala kičma vlasti na Nilu. Mursijeva koketiranja sa snagama u islamskom svijetu na način kako ih Amerikanci nisu baš predvidjeli, dodatno su zakomplicirala stvari. Sukob današnjih razmjera bio je neizbježan pa i lako predvidiv.
Je li praktična zabrana Muslimanske braće u Egiptu pametan potez vojnog vrha? Čini se da je time ipak spriječen građanski rat... Ili se varamo ?
Taj i slični potezi tamo uporno se tumače na Zapadu i ovdje kroz naša viđenja i standarde za koje držimo da su jedino prihvatljivi i drugima. Ovo nije ni prva ni posljednja zabrana Muslimanske braće u Egiptu i to nije stvar “pameti” i “demokracije” nego odnosa snaga i realnosti. Egipat je suviše veliki i suviše važan u regiji da bi mu se nametali naši recepti. Uostalom, već je jasna njihova reakcija na ponašanje Europe i Amerike, europsko inzistiranje na povratku Mursija uime “demokracije” i američko uskraćivanje vojne pomoći Egiptu. Režim u Kairu hladno ignorira zahtjeve EU, a što se oružja tiče, još se hladnije već okreće Rusiji. Istodobno, Kataru koji je podržao Mursija glatko su vratili dvije milijarde dolara pomoći, a novac (zasad) uzimaju od Saudijske Arabije koja će iz svojih razloga sve učiniti da umanji značenje Muslimanske braće u Egiptu. Sve je to odavde teško posložiti koristeći tvrdoglavo tuđu političku pamet temeljenu na njihovim interesima i viđenjima stvari.
>>Zastrašujući trenutak eksplozije u Damasku uživo na televiziji
