Valjda demonstrirajući novo lice SDP-a o kojem već mjesecima, i dalje bez vidljiva pomaka, sanja Davor Bernardić, njegov stranački drug Siniša Hajdaš Dončić, odnedavno i potpredsjednik Sabora, posve se neukusnim pa i skandaloznim rječnikom obrušio na Zlatka Hasanbegovića, nazivajući ga poturicom gorom od Turaka. Umjesto da se od takvih izjava ogradi, što bi javnost aklamacijom prihvatila, njegov stranački šef na ovaj se gaf oglušuje, od čega su spomenutom sada narasla krila pa poručuje da mu ne pada na pamet ispričati se, premda je, u namjeri da diskreditira Hasanbegovića mogao zagrabiti u cijeli bazen primjedbi, na puno primjereniji način. Materijala uistinu ima napretek.
Osim što je matirao i Milana Bandića, koji je još ne tako davno na Danima balkanske ljubavi na Bundeku pronio bedž s Titovim likom na reveru, a potom uzročnoposljedičnom vezom uklonio i maršala s pročelja jednog gradskog trga, koji je danas politički kredo Zlatka Hasanbegovića? Ako ne ranije, postalo je bjelodano na nedavno održanoj sjednici Odbora za imenovanje naselja, ulica i trgova zagrebačke Gradske skupštine, kojemu predsjedava, kada je s neskrivenom strašću govorio o oživotvorenjima četvrtstoljetne političke i građanske težnje, o formalnim i stvarnim sljedbenicima KPJ, pa do kosti ogolio vlastitu bezidejnu pustoš, koja će u budućnosti rezultirati tek brisanjem niza imena ulica, trgova i parkova te bespotrebnim troškovima izrade novih dokumenata za građane s nepoćudnih adresa. Uistinu, koji su krajnji dometi ovog, činilo se, perspektivnog političara desne političke opcije? Negdje u vrijeme kad se našao na izlaznim vratima HDZ-a, stranke u koju je zalutao, kako je to precizno dijagnosticirala Ljerka Mintas-Hodak, na hrvatskoj političkoj sceni ukazao se golemi prostor za djelovanje političara njegova kalibra.
Njegov razlaz s Plenkovićem koincidirao je, naime, s nezapamćenim rasapom na pravaškoj sceni, kojim je pometena i Čista i Autohtona i Ujedinjena i ona s predznakom 1861, kao i ona što nosi ime Ante Starčevića, a skupa sa strankama i stjegonoše poput Tepeša, Ćorića, Srba, Ruže Tomašić i drugih perjanica desnice. Razjedinjeni pravaši na odlasku su se složili tek u jednome: o nužnosti dovođenja na scenu jake, karizmatične ličnosti koja će desnicu podići iz pepela i povesti u pobjedu, s njima ili s nekim novim mladim lavovima, nekog nalik na Zlatka Hasanbegovića. Ili, pak, upravo njega. Umjesto da s potencijalom intelektualnog gurua konzervativne opcije okupi istomišljenike na ideji domoljublja, bogoljublja i čovjekoljublja pa ih programski i kadrovski pa i ideološki ekipirane povede u borbu za glasove nezanemarivog broja birača, radije je odabrao sitno kokošarenje koje se svodi na obračun s duhovima prošlosti i s komadima lima po pročeljima grada. Ne trasira li uskoro svoj politički put svrsishodnije, mogao bi ostati upamćen tek kao figura s najvećem brojem selfieja među političarima, nešto kao hrvatska politička Kim Kardashian, a ulicu s vlastitim imenom dobiti tek ako si je odobri sam.
Katastrofalan komentar nedostojan Večernjeg lista. Na razini kumica na placu. Površno, plitko, bez glave i repa.