Zbog posebno složenog povijesnog razvoja na ovim prostorima (primjerice, tri ratna sukoba i četiri promjene državnog okvira u 20. stoljeću) od iznimne je važnosti da kultura sjećanja, tj. u najkraćim crtama čuvanje svijesti o prošlosti i njezino predstavljanje, odnosno uporaba u sadašnjosti, bude utemeljena na zdravim osnovama. U vremenu gotovo apsolutno dostupnih informacija svjesno ili slučajno prilagođavanje povijesti aktualnim političkim i društvenim potrebama ili tek komadiću medijske slave neugodno” iznenađuje. Kako je, na primjer, moguće da prvi objektivni prikaz pravosudne trakavice o ubojstvu zagrebačke obitelji Zec u domaćim medijima ugledamo tek početkom veljače 2013.? (Gotovo da nije potrebno podsjećati da novinar Večernjeg lista Marinko Jurasić, čovjek kojemu je prvome palo na pamet zatražiti uvid u sudski spis slučaja, nije tada proglašen novinarom godine.)
I proteklog je mjeseca, dakle gotovo trideset godina nakon samih ubojstava, u našem javnom prostoru o tome izneseno pravo more površnosti i zlonamjernosti. Krajnje je vrijeme stoga da se taj slučaj zatvori.
Ozbiljni izazovi pravnoj sigurnosti
U zadnjim se mjesecima 1991. te prvim mjesecima 1992. Hrvatska suočila s ozbiljnim izazovom pravnoj sigurnosti. Izazovom koji nije dolazio s druge, tj. srpske strane. Prema relevantnim su podacima „ljudi u odorama“ (kako ih naziva javni tužitelj), tj. uniformirani pripadnici Hrvatske vojske i/ili policije, tada učestalo počeli činiti razne oblike teških kaznenih djela poput napada na imovinu (pljačka, miniranje i paljevina stambenih te drugih objekata), fizičkih napada i ubojstava. Glavnina je takvog kriminala bila usmjerena protiv imovine i života Srba preostalih na slobodnom teritoriju. Najodioznija su, naravno, bila ubojstva, a izgleda da je u tome (neslavno) prednjačila skupina kriminalnih elemenata unutar sustava Ministarstva unutarnjih poslova (skupina unutar jedinice pričuvnog sastava). Nemoguće je danas utvrditi ime pojedinca koji je sve usmjeravao, no skupina je ratno ozračje masovno koristila kako bi ucjenjivala i iznuđivala te pljačkala. Ali i ubijala: već nekako u rujnu 1991. počela je otimati Srbe s područja Zagreba, odvoditi ih na područje zapadne Slavonije (Pakračka Poljana, Bujavica), neke mučiti, a neke i ubijati.
Dana 7. prosinca 1991. pet je članova jedinice (među njima jedna ženska osoba srpske nacionalnosti!) upalo u kuću zagrebačkog Srbina Mihajla Zeca. U pokušaju bijega je ustrijeljen. Kako su, međutim, najprije pokušaju iznude, a potom i ubojstvu svjedočile njegova žena i kćer, Marija i Aleksandra, tako su ih oteli, pogubili te leševe bacili u rupu za smeće kod Planinarskog doma Adolfovac na Sljemenu. Ubojstvo Aleksandre jedan je počinitelj opisao sljedećim riječima: „Ja sam stavio djevojčicu jedno dva-tri metra od žene (majke Marije) i od grabe i ostavio sam njene noge. Netko mi je rekao da joj vežem oči, uzeo sam komad plahte koji joj je bio visio oko vrata i zavezao sam joj oči. Ja sam, kad sam joj zavezao oči, rekao da ispale samo jedan metak. Ja sam se nakon toga okrenuo i nisam htio gledati, nisam čuo jedan nego sam čuo više pucnjeva.“ Po svim kriterijima – od zamisli do izvršenja – radilo se o izrazito brutalnom ubojstvu, u korijenu kojega je moguće pronaći mnoge motive: urođeni sadizam ubojica, situacijsku svemoć koju rat daje naoružanim osobama, neskrivenu želju za uzimanjem tuđe imovine, očiti kukavičluk pred suočenjem s posljedicama nečasnog čina i svojstvenu mržnju koju su neki pripadnici hrvatskih oružanih snaga imali prema Srbima u ratnoj Hrvatskoj.
Pogreška 1: policija i javni red
Ubojstvo je, međutim, bilo i izravna (te stoga zasigurno ne iznenađujuća) posljedica nevoljkosti da se krajem 1991. spriječi očita samovolja nekih „ljudi u odorama“. Ali, i to je jedno od ključnih pitanja cijeloga slučaja: čija je točno nevoljkost (sasvim je svejedno je li uzrokovana kukavičlukom, strahom, previdom, stavom da usred rata nije „prikladno kažnjavati naše dečke“ ili nacionalnom zasukanošću) spriječila uvođenje reda? Prva adresa u potrazi naravno mora biti tadašnji ministar unutarnjih poslova Ivan Vekić: on je u krajnjoj instanci zapovijedao jedinicom, čovjeka koji ju je predvodio (Tomislav Merčep) dobro je poznavao te ga postavio za vlastita savjetnika, a sustav kojim je upravljao bio je nadležan za stanje javnog reda. Vekić je zapravo nepažljivo otvorio vrata mogućnosti počinjenja zločina poput ubojstva obitelji Zec, o čemu postoji izvanredan dokumentarni zapis. Naime, na sjednici Vlade Republike Hrvatske od 17. studenog 1991., usred emotivne rasprave o tragediji koja se događala u Vukovaru, izjavio je: „Ja ću vam reći još nešto, a mislim da se to vrti u glavama sve gospode: budu li masakrirani civili u Vukovaru, gospodo moja, ni za jednog Srbina u Republici Hrvatskoj unutarnji poslovi više ne jamče. Nikome život zajamčiti više ne možemo, da budemo kratki. Meni je žao što to moram reći.“ (Na to je član Vlade Zdravko Tomac reagirao riječima: „To treba javno reći.“).
Razumljivo je, naravno, da je pitanje sigurnosti okruženih civila i vojnika u Vukovaru moralo izazvati krajnje emotivnu reakciju, ali jednako je važno uočiti da su kriminalni elementi u vojsci i policiji ovakav stav (realiziran vjerojatno u izostanku naputka da je baš u takvom trenutku potrebno posebno spriječiti samovolju) morali shvatiti kao neku vrstu ohrabrenja. Pored ubojstava samih građana, njegov su ishod bile i druge (za mladu državu) razorne posljedice: vanjskopolitička diskreditacija upravo u trenutku borbe za međunarodno priznanje, prostor da se otrovna optužba za kriminalizaciju (pa i antisrpstvo) protegne na cjelokupni hrvatski obrambeni napor te poništenje pravilnog rada sustava unutarnjih poslova (valja ovdje podsjetiti da je kriminalistička ekipa zagrebačke policije iznimno profesionalno obavila radnje uvida i istrage). Vekić je jednostavno morao bolje znati što mu podređeni rade ili namjeravaju raditi.
Pogreška 2: pravosuđe
Sve najvažnije u pravosudnom epilogu ubojstava dogodilo se krajem 1991. i početkom 1992. Petero je osumnjičenih (Munib Suljić i drugi) uhićeno nekoliko dana nakon okrutnog čina, a 20. prosinca 1991. dali su iskaz pred istražnom sutkinjom („slučaj Zec“). Priznali su zločin, o čemu su načinjeni zapisnici. Međutim, nisu bili u nazočnosti branitelja što je bio ključni trenutak trakavice koja traje i danas. Osumnjičeni su, naime, privedeni zbog optužbe za kvalificirano ubojstvo (ili posebno težak slučaj ubojstva), tj. čin za koji im je prijetila kazna od 20 godina zatvora, a za koji su – premda će kasnije to biti osporavano, što smatram vrstom oportune dimne zavjese – ipak morali biti u društvu odvjetnika (prema mišljenju Krivičnog odjela Vrhovnog suda od 19. siječnja 1992. „okrivljenik mora imati branitelja već pri prvom ispitivanju ako se postupak vodi zbog krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od dvadeset godina“). Nešto kasnije, točnije početkom siječnja 1992., isto se ponovilo i u slučaju ubojstava u Pakračkoj Poljani: opet priznanje bez nazočnosti odvjetnika. Premda je danas u sve teško povjerovati, zapravo je pravosudni epilog oba slučaja već krajem siječnja 1992. bio nedvojben. Kako su priznanja osumnjičenih i u slučaju Zec i u slučaju Pakračka Poljana (ili najvažniji dokazi optužnice) dana bez prisutnosti odvjetnika, automatizmom su postala pravno nevrijedeća, tj. de facto nebitna. Temeljem navedenog priznanja su (u oba slučaja) izdvojena iz sudskog spisa što je, naravno, odredilo ishod procesa. Osumnjičeni su stoga kasnije oslobođeni krivnje.
Međutim, početak je suđenja ( najprije u slučaju Zec, a potom u obliku objedinjenog procesa) koincidirao s prvim organiziranim naporom hrvatske države da stane na kraj samovolji naoružanih „ljudi u odorama“. Početkom je veljače 1992. na prijedlog predsjednika države Franje Tuđmana održana izvanredna sjednica Vlade, s temom aktualnog stanja i problema u funkcioniranju pravne države te je zaključeno da dodatan napor u sređivanju stanja moraju pokazati upravo represivna, pravosudna i upravna tijela. No to je istovremeno značilo da ljudi koji su do tada vodili mjerodavna ministarstva moraju otići. Tuđman je posebno inzistirao na odlasku javnog tužitelja Željka Olujića (čelnika pravosudne vlasti u čijem se mandatu nepovoljan zaplet oba slučaja dogodio) i, naravno, Vekića. U oba su primjera razlozi odlaska bili očit neuspjeh u sređivanju stanja u državi. Vekić je otišao jer policija nikako nije uspjela spriječiti rast kaznenih djela ubojstava i napada na imovinu osoba srpske nacionalnosti, a Olujić jer je u potpunosti zakazao kako u progonu pripadnika srpskih pobunjeničkih jedinica, tako i u progonu pripadnika HV-a i policije. (U jednoj je prilici Tuđman tada pravosuđe nazvao „bunkerom koji blokira provedbu državne politike“.) Međutim, za spašavanje optužnice u slučajevima Zec i Pakračka Poljana) bilo je prekasno: novi je javni tužitelj Vladimir Šeks pokušao najprije prekvalifikacijom kaznenog djela (iz kvalificiranog u obično ubojstvo, što je dopuštalo mogućnost zaobilaznog povratka priznanja u sudski spis, pa makar i pod cijenu nižih kazni), potom i namjernim odugovlačenjem putem zahtjeva nadležnom tužitelju da tijekom glavne rasprave „podnese što je više moguće dokaznih prijedloga u cilju prolongiranja sudske presude“ (usmjerenim, zbog slabosti optužnice, na eventualni pronalazak novih dokaza), oživjeti suđenje, ali uzalud.
Bez posebnog interesa
Kao i kod odnosa ministra unutarnjih poslova prema ubojstvima, i ovdje, međutim, razlozi povijesne istine jednostavno nameću problematiziranje postupaka nositelja pravosudnih vlasti. Kad je riječ o Olujiću, jedino što se može primijetiti da bilo kakvih tragova o nekom njegovu posebnu interesu za slučaj nema. Dostupan je jedino povjerljivi dopis Ministarstvu informiranja od 17. veljače 1992., gdje se samo konstatiraju temeljne činjenice: da je proces u fazi istrage te da je nadležni tužitelj 23. prosinca 1991. podigao optužnicu (premda su do tada u obje inkriminacije osumnjičeni priznali krivnju, ali bez prisutnosti odvjetnika). Premda se, naravno, može tvrditi da je odluka o tome hoće li branitelji prisustvovati davanju iskaza osumnjičenih bila u isključivoj domeni istražnog suca (kako će u rujnu 1997. argumentirati zamjenik okružnog tužitelja u Zagrebu i čovjek koji je vodio optužnicu u slučaju Pakračka Poljana Anto Nobilo), svejedno još uvijek ostaje neodgovorenim pitanje zbog čega su i on i njegov kolega Tihomir Rubeša (predstavnik istog tužiteljstva u slučaju Zec) nijemo i pasivno promatrali priznanje okrutnih ubojstava, znajući naravno (ili barem pretpostavljajući da takva mogućnost postoji) da će takvi iskazi biti pravno bezvrijedni. (Nobilo će kasnije kazati da je upravo on načinio posebnu „pismenu analizu (sic!)“, koja je tvrdila da je „već pri prvom ispitivanju okrivljenika za najteža krivična djela potrebno osigurati prisutnost branitelja“, ali ona do danas nije ugledala svjetlo dana.) Izostanak reakcije istražnog suca i predstavnika optužbe (zamislite svu apsurdnost situacije u kojoj predstavnik optužbe sluša dok osumnjičeni priznaju zlodjelo, dakle, ima u rukama dobiven slučaj, da bi istovremeno nijemo dočekao kraj davanja iskaza, vjerojatno svjestan da bi izostanak branitelja mogao učiniti priznanje pravno bezvrijednim!) bili su ključni propusti koji su spriječili izvođenje pravde.
Naravno, ni istražni sudac ni predstavnici optužbe nisu morali reagirati (primjerice, prosvjedom), ali svejedno ostaje otvorenim pitanje njihova motiva. Uvažavajući eventualne razloge straha ili pogreške, ostaje još jedan. Usporedivo s Vekićevim stavom o nevoljkosti smirivanja „ljudi u odorama“, valja onda pretpostaviti da su se tako ponašali i predstavnici optužbe. U trenutku manjka opreza Nobilo će navedeno na posredan način i priznati. Govoreći o svom djelovanju u slučaju optužnice za ubojstva u Pakračkoj Poljani, izjavit će: „Naravno bio sam svjestan da se radi da se radi o ratnom zločinu, ali, s obzirom na ratnu i političku situaciju, maksimalna optužba koju sam mogao ishoditi bila je kvalificirani oblik ubojstva više osoba (…) bojao sam se blokade od strane političara i vlasti.“ Nobilo je zapravo ocijenio da će politika na njega izvršiti pritisak (ne da je i stvarno izvršila pritisak!) ako inkriminirano djelo bude okvalificirao ratnim zločinom. Zato je odbacio podnijeti zahtjev za podizanje istrage i protiv Merčepa (koga je Policijska uprava Zagreb navela kao prvooptuženog u svojoj kaznenoj prijavi). I Nobilo i Rubeša su prije proljeća 1990. bili zaduženi za progon političkog kriminala pa valja zaključiti da njihove postupke treba gledati kao samonametnuti refleks ljudi naviknutih na osluškivanje političkih naloga iz nekih ranijih vremena. Cijena je za cijelo društvo ovakvih postupaka (pored ostalog, vjerojatno i nelegalnih jer je javni tužitelj dužan, ako procijeni da se radi o ratnom zločinu, podnijeti zahtjev za istragu za ratne zločine, a ne za neko drugo kazneno djelo) bila golema: sad već višedesetljetno (i naravno, nezasluženo!) prozivanje cjelokupnog državnog aparata za prikrivanje ili zataškavanje zločina.
Post festum
Sasvim predvidio političke i društvene posljedice slučajeva navedenih ubojstava osjećaju se još i danas. S jedne strane, oko ubojstva Aleksandre Zec razvila se neumjesna estradna industrija koja, naravno, dodatno usložnjava razumijevanje svega. Jedan je od recentnijih primjera dramski uradak Olivera Frljića u kome se na otvoren način cjelokupno hrvatsko društvo proziva zbog navodne antisrpske isključivosti. Na to se pak uzvraća jednako neumjesnim upozoravanjem na izostanak kažnjavanja za djecu hrvatske nacionalnosti stradalu ili ubijenu u Domovinskom ratu. U proljeće 2004. Vlada Ive Sanadera odlučila je staviti (kako je očito smatrala) sve ad acta (a vjerojatno i zadovoljiti jednog tadašnjeg parlamentarnog saveznika iz redova manjinskih političkih stranaka): u zamjenu za odustajanje nasljednika obitelji Zec od tužbe protiv Republike Hrvatske (jedan je predstavnik tužbe bio sam Nobilo) odlučila je isplatiti novčanu odštetu.
Daleko bi bolje bilo da se Vlada upustila u spor, novčanu zadovoljštinu prebacila na leđa odgovornih za zločine, a u javnost uputila cjelovit izvještaj o ubojstvima, slučaju te njegovim političkim i pravosudnim uzrocima. Ako pojedinci uključeni u sve imaju pravo u javnost iznositi svoje viđenje događanja, onda takvo pravo zasigurno mora imati i država. Nagodba, naime, podrazumijeva prihvaćanje odgovornosti, tj. makar prešutno priznanje da su se zločini dogodili u ime države, a očito je da se tako (osim u deklaratornom smislu) nije dogodilo. Ranije navedeno pokazuje da su zločini počinjeni jer su neki pojedinci svjesno zlorabili državu i njezine simbole, a da je pravovremena i zaslužena kazna izostala jer su drugi državu (kako im je dužnost nalagala) propustili zaštititi.
Na današnji dan 1993 chetnici su ubili 10 članova obitelji Erstic u Medvidji....na današnji dan 1994 mudzahedini su pobili 27 Hrvata u Buhinim kućama ...nitko nije odgovarao....svjetlost svijetlila dušama njihovim