Iskreno, to što ne vidim najmanji mi je problem. Bezbroj je poslova
koje mogu i želim raditi. Uvijek kažem - treba dati sve od sebe, a ja
znam da mogu dati puno. Drago mi je što su moju želju prepoznali brojni
dobročinitelji, pa sam danas ovdje i mogu biti drugima na usluzi.
Dobri duh
Zaraznom vedrinom tako govori 20-godišnja Irena Gavrančić iz Otrovanca
nedaleko od Pitomače, gotovo slijepa volonterka u pitomačkoj knjižnici.
Ona je zbog svog optimizma, lijepe riječi koju čuva za svakog korisnika
i spretnih ruku, u samo nekoliko dana zaradila nadimak “dobri duh
Pitomače”.
Irena vidi samo dva posto, pa lica može potpuno vidjeti na nekoliko
centimetara blizine, a završila je u Centru Vinko Bek srednju školu za
zanimanje administrativne tajnice. Nakon prakse u pitomačkom Komunalcu,
poželjela je naći stalni posao, a dok ga čeka, volontira u knjižnici.
Kao od šale naučila je položaj svih 12.000 naslova na policama, bez
problema se snašla s programima na računalu, a čak i pomaže u stvaranju
pozivnica, plakata i na radionicama.
Kuglačica
Iza nje su četiri turnira u kuglanju i tri brončane medalje koje je
osvojila kao članica županijske Organizacije slijepih osoba. Nema
problema koji bi je obeshrabrio.
– Najvažnije mi je što sam u toliko puno ljudi pronašla razumijevanje i
podršku. Važno mi je dati priliku, a ostalo ću sama napraviti –
poručuje Irena, jedna od rijetkih osoba s invaliditetom koja se može
nadati sigurnom zaposlenju.
SNAŽNA VOLJA Irena Gavrančić vidi samo dva posto, ali odlično se snalazi na svome poslu:
Zna pronaći baš svaku od 12.000 knjiga
