Božić je, godina 2018. Sve oko nas svjetluca već mjesec dana. Milijuni kilovata tope se u šarenim žaruljama, a milijuni kuna peglaju se na blagajnama. Božić se slavi i u dalekom Japanu, obilježavaju ga i muslimani, ateisti, budisti, svi vole ovu zimsku čaroliju jer ona je postala globalni blagdan.
Danas nije lako predvidjeti kako će se Božić slaviti za 50 godina. Možda ga uopće neće biti, možda će ga ukinuti neki novi totalitarizam, a možda će postati još hedonističkiji praznik nego što je danas. Ono što je teško očekivati jest da će se vratiti isključivo u okvire Crkve. Ali, zaigrajmo se pa zamislimo Božić budućnosti. Šesnaestogodišnjeg mladića koji se zove Genesis budi snješko bijelić lupkanjem na golemi prozor. Nakon što se razbudi, mladić shvati da je to njegov osobni asistent, robot, koji se prerušio u snjegovića. Dobra šala, pomisli Genesis i ustane.
Višegeneracijska obitelj
Gleda na svoj pametni telefon koji mu je kao implantat ugrađen u podlakticu i mršti se kad vidi da je njegova osobna ocjena pala s 4,31 na 4,29. Upravo je položio vozački ispit za leteći automobil i ta niža ocjena upozorit će zračne policajce da obrate pažnju na njega. Ne zna koji su mu to gadovi orkestrirano namjestili unlikeove i snizili ocjenu. Odlazi u kupaonicu u kojoj odmah počne svirati njegova omiljena glazba. Nakon jutarnje higijene ulazi u dnevni boravak gdje su već članovi obitelji – roditelji, baka i djed, prabaka i pradjed i šukunbaka i šukundjed. Svi su vitalni, zdravi, šukunbaka i šukundjed su imali Alzheimera, ali je prije nekoliko godina pronađen lijek i sad su zdravi.
Majka govori koje vrste sirove ribe je naručila za božićni ručak. Svi se potom slažu da će biti na misi. I onda se soba pretvara u hologram unutrašnjosti crkve i počinje misa. Nakon završetka soba vraća svoj pravi oblik, a višegeneracijska obitelj započinje razgovor o mladićevoj sestri koja je poginula, ali dok je bila u bolnici, pred samu smrt, njezinu su svijest izdvojili na stick. Iz njihova se razgovora nazire kako očekuju da znanost uskoro ponudi odgovor na pitanje kako tu svijest aktivirati na računalu da ponovno živi. Ne smeta im što i kao vjernici, i kao osobe koje žive znanstveni procvat, govore o dvije besmrtnosti: duše i svijesti. Prekida ih glas zajedničkog virtualnog asistenta koji ih obavještava da je božićni ručak upravo stigao dostavom, hyperloopom ravno iz Japana...
I tako, dalo bi se unedogled maštati o budućnosti, pogotovo ovakvoj utopijskoj, jer svi se nadamo da će svijet budućnosti biti bolji, kreativniji, da će nam znanost olakšati svakodnevicu, produljiti život, omogućiti liječenje teških bolesti i ubrzati putovanja. I da će roboti raditi umjesto nas i biti naši robovi, a mi ćemo biti kreativni i mudro trošiti naš zajamčeni mjesečni dohodak. Dakako, postoji i ona druga, ne toliko manje vjerojatna budućnost, distopijska, apokaliptična. Ali o njoj ovaj put nećemo previše razmišljati, nego ćemo se predati nadi da će čovjek svoju inteligenciju usmjeriti ka općem, a ne individualnom dobru.
Na taj su način razmišljali i hrvatski znanstvenici, umjetnici i stručnjaci iz određenih oblasti tijekom protekla dva i pol mjeseca, koji su nam u sklopu Večernjakova projekta “2068. – Pogled u budućnost” pripremili deset impresivnih futurističkih eseja i uglavnom ih obojili daškom optimizma. Pred njih je stavljen izazovan zadatak da predvide život za 50 godina, i to svaki u svojoj oblasti. Njihove eseje svojim su maštovitim dosjetkama ilustrirali studenti zagrebačke Likovne akademije i sve smo to imali prilike vidjeti u proteklih deset tjedana u Večernjem listu. I svakome tko ga je pratio ovaj je projekt zagolicao maštu jer je otvorio brojna pitanja s kojima ćemo se uskoro suočavati.
Bit će i oružja i ratovanja
A jedno od prvih takvih pitanja jest hoće li doći do nekog novog moralnog svjetskog poretka kao rezultat svjetonazorskih i političkih ratova koji će se voditi oko začeća, eutanazije, kloniranja, razvoja i primjene umjetne inteligencije, spolne orijentacije i prava na spolni i rodni izbor. O tome je pisao Slaven Letica u temi o ljubavi, braku, seksu i obitelji, a svakako se u ovoj temi najuzbudljivijim čini budućnost rađanja beba iz umjetnih maternica koje će stvoriti neki potpuno novi oblik obitelji. Jedan od naših vodećih znanstvenika Igor Rudan ide i korak dalje u svom eseju posvećenom znanosti te predviđa da će za 50 godina biti teško razaznati ljudsku svijest od umjetne inteligencije. On smatra da će se i način druženja među ljudima i robotima promijeniti jer će mnogi ljudi imati robotske prijatelje podešene po njihovu ukusu. Ipak, smatra da bi najznačajniji znanstveni proboj u idućih 50 godina bio steći neiscrpan izvor sigurne energije.
Rudan se bavio i medicinom u svom drugom eseju i zanimljivim pitanjima: istraživanjem mozga, pobjedom nad danas neizlječivim bolestima, zdravim starenjem, produljenjem života i stvaranjem superljudi. Predviđa da će se razviti novi antibiotici, da ćemo se “imunoterapijom” boriti protiv zloćudnih tumora, da će unutar naših krvnih žila i probavnog sustava patrolirati tzv. nanoroboti, a da ćemo organe po potrebi printati. Tehnologije pak koje razvijamo omogućit će ljudima izmjenu vlastitog genoma kako bi postali viši, snažniji, inteligentniji i atraktivniji, kao i stvaranje “dizajniranih beba”.
Također, preuzimanjem i prisvajanjem nadljudskih osobina koja u prirodi već postoje, ljudi bi se mogli modificirati u praktično neuništiva živa bića koja ne stare niti obolijevaju, imaju dodatna osjetila, a prilagođena su i životu u svemiru. Ipak, moramo na tren zamisliti i distopijsku budućnost, pogotovo stoga što nitko ne dvoji da će oružja i ratovanja biti i za 50 godina. Tako novinar Davor Ivanković drži da će veliki svjetski igrači ostvarivati i dalje svoje ciljeve i to bez klasičnog ratovanja, dok će se mali i slabiji vjerojatno i dalje tući. Jednako kao što neće nestati oružja ni ratovanja, neće nestati ni politike i političkih sustava.
Višeslav Raos u toj temi predviđa da će za pedeset godina svijet vrlo vjerojatno biti multipolaran u većoj mjeri negoli je to danas, uz mogućnost uspona Kine kao hegemona. Vjeruje i da će zbog produbljivanja političkoga jaza između doseljeničkog i domicilnog stanovništva doći do desekularizacije europskih društava koja će se početi vraćati kršćanstvu kao europskom zajedničkom nazivniku, pa je zamislivo i zbližavanje kršćanskih denominacija. Znanstvenik Jan Šnajder koji razmatra budućnost umjetne inteligencije smatra da bi njezin razvoj mogao dovesti do redefiniranja građanstva kao nečega što ne uključuje samo ljudska bića.
Virtualni agenti
Znanstvenici u ovom području, piše Šnajder, dolazak istinske umjetne inteligencije u pravilu navještaju za doba svoje starosti, u nadi da će si osigurati besmrtnost pretakanjem svoga vrijednog uma u elektronički mozak. Ne vjeruje da ćemo 2068. godine imati umjetnu inteligenciju s kojom možemo voditi filozofske rasprave ili s kojom možemo biti u romantičnoj vezi, no vjeruje da ćemo imati konverzacijske virtualne agente s kojima možemo komunicirati u svrhu podrške pri obavljanju svakodnevnih zadaća. Obrazovanje je, smatra, jedini mehanizam koji bi mogao dovesti do utopijskog scenarija u kojem bi umjetna inteligencija bila glavni pokretač za neslućen razvoj društva u svim njegovim sferama, a s time se u svom eseju slaže i Boris Jokić. On predviđa da će se društva raslojavati na znanjem bogata društva i znanjem siromašna društva. Većina formalnog obrazovanja, predviđa, bit će i dalje vezana uz ljudski odnos u trokutu dijete – odgojno-obrazovni radnik – roditelj, osnovno školovanje trajat će nekoliko godina dulje nego što je to danas, a visokoškolsko obrazovanje postat će zakonski obvezno.
Ivana Nikolić Popović i Aleksandar Battista podsjećaju pak u eseju o umjetnosti da se znanost bavi jednostavnim kodovima, onima koje nacija može doseći, a umjetnost složenim kodovima koji su puno dublji te da je upravo u tome umjetna inteligencija nemoćna i umjetnost je zato područje na kojem će izgubiti ovu „bitku“ s čovjekom. Marijana Grbeša u eseju o medijima smatra izglednim da će sadašnji koncept televizije nestati i za pedeset godina svatko će gledati svoju, sasvim prilagođenu verziju televizijskog programa. I na koncu Miroslav Volf se pozabavio religijom za koju vjeruje da ima budućnost, ali i da bi moglo doći do njezina nestanka ako bi neki drugi, nadmoćniji oblik života, nadomjestio ljudska bića. Volf ističe kako se pretvaranjem kršćanske vjere u političku religiju izdaje njezina univerzalnost, no ipak drži da ubrzavanje znanstvenog i tehnološkog napretka neće religije učiniti izlišnima, već nužnijima no ikada.
Ako bi se ostvarila većina prognoza iz ovih eseja, a jedan predviđa i dramatično produljenje života, onda bih i ja, koji sam rođen na Božić 1969., mogao doživjeti tu famoznu 2068.. Imao bih tada 99, godine koje danas doživi gotovo svaki Japanac. No, tada će vam, umjesto mene, novi tekst pisati moj virtualni osobni asistent, umjetna inteligencija u vidu robota, koji će mi za božićni ručak pripremiti sushi. Za zdrav i dug život.
Pogledajte i video u kojem Igor Rudan govori o budućnosti i umjetnoj inteligenciji:
Jedino što je naučno dokazano -dakle jedino- u starijoj životnoj dobi smrtnost je stopostotna-sve ostalo naučno dokazano je luk i voda