Zoran Pučuljan bio je savjetnik potpredsjednika Vlade za pravna pitanja, veleposlanik u Češkoj, zamjenik ministra uprave, državni tajnik u Ministarstvu pravosuđa te tajnik Ministarstva vanjskih poslova. A u studenom prošle godine postao je - povjerenik za informiranje. Moglo bi se reći da je prešao na drugu stranu barikade.
- Rekao bih da se ovdje sigurno ne radi ni o kakvom prelasku na drugu stranu barikade – uzvraća nam najprije i nastavlja – radi se uvijek o profesionalnom obavljanju poslova, do sada u sustavu državne uprave, a od nedavno i izvan nje, i to kao profesionalca koji se uvijek trudi kvalitetno raditi svoj pravnički posao, koji je u velikoj mjeri, i sada i prije, usmjeren na bolje funkcioniranje javne uprave kao servisa građana. Najveći dio mog profesionalnog angažmana bio je vezan uz normativne aktivnosti povezane s javnim interesom i interesom građana. Primjerice, angažmanom u izradi Zakona o sprječavanju sukoba interesa, Zakona o udrugama, Zakona o pučkom pravobranitelju, Zakona o općem upravnom postupku, Zakona o upravnim sporovima, ali i Zakona o pravu na pristup informacijama. To ukazuje da nisam s druge strane barikade te da se sada ne borim protiv institucija, već na drugi način nastavljam rad za njihovo uspješnije djelovanje.
Lani ste se na prvi natječaj za izbor novog povjerenika javili samo vi, pa je natječaj morao biti ponovljen, te ste izabrani iz drugog pokušaja. Kako komentirate to da navala za ovo mjesto i nije bila baš velika?
I za mene je bilo veliko iznenađenje da sam se jedini javio na taj prvi natječaj. No, nije dobro da se na odgovorne javne dužnosti, koje su od značaja za građane i koje preispituju rad institucija, stručnjaci nerado javljaju.
Video - Plenković o sukobu s Grmojom
Već ste dva mjeseca povjerenik za informiranje. Očekuje se da ste pohvatali konce. Što biste ocijenili kao dobro, a što su nedostaci?
Ova je institucija samostalno počela funkcionirati tek prije pet godina, a znamo da je iznimno teško postaviti neku instituciju i osnažiti je da bude učinkovita i prepoznata u javnosti. No, ona je nesumnjivo dala značajan doprinos našem društvu. Ured povjerenika kroz svoju bogatu praksu uspostavio je standarde za dobro postupanje tijela javne vlasti u brojnim područjima, koristeći svoju zaštitnu ulogu drugostupanjskog tijela. Sve je to potvrđeno kroz sudsku praksu Visokog upravnog suda i Vrhovnog suda. Kvalitetno je iskorištena i druga važna uloga povjerenika, ona nadzorna. Upute i dubinska analitička izvješća o praćenju provedbe Zakona o pravu na pristup informacijama postala su smjerokaz tijelima i čelnicima javne vlasti kako postupati u određenim situacijama. Također, ured povjerenika uspostavio je do sada najopsežniji Popis tijela javne vlasti, kojih ima gotovo šest tisuća, od državnih tijela, jedinica lokalne i područne samouprave, preko trgovačkih društava pa sve do udruga. Uspostavljena je i Tražilica, svojevrsni preglednik odluka i mišljenja, kao vrlo vrijedan alat koji građanima i stručnjacima pomaže da proniknu u dobre i loše strane poslovanja i djelovanja tijela javne vlasti. U tom pregledniku objavljeno je oko 1600 mišljenja i odluka. I treća uloga povjerenika, usmjerena ka promicanju prava na pristup informacijama, kroz edukacije i komunikaciju s javnošću, vrlo je kvalitetno obavljena. No, ono što svaku instituciju čini institucijom, su ljudi. U uredu djeluje 14 pretežito mladih i mlađih stručnjaka, koji su eksperti u ovom specifičnom i novijem području. Najveće zasluge za postignuto svakako pripadaju prvoj povjerenici dr. Anamariji Musa. A problemi? Najveći problem proizlazi iz povećanja broja žalbi koji je od uspostavljanja ureda upeterostručen. To pokazuje da je institucija povjerenika građanima prepoznatljiva, ali pokazuje i onu negativnu stranu, da tijela javne vlasti u odnosu na korisnike ne djeluju baš u svakom segmentu na pravilan način, što je rezultiralo i povećanjem broja žalbi i predstavki. Uglavnom, za ovako složen posao imamo premalen broj službenika u uredu pa bi ga trebalo dodatno ekipirati.
Koliko ste žalbi zaprimili u ova dva mjeseca?
Upravo smo u fazi izrade Godišnjeg izvješća za Sabor, stoga nam treba još malo vremena da dobro analiziramo sve podatke te onda sa zaključcima izađemo pred javnost. Za sada je zamijećen blagi pad broja žalbi i predstavki, ali i začajan porast upravnih sporova. No, odgovar na vaše pitanje krije i jedan mali kuriozitet. Naime, u istom razdoblju ove i prošle godine, od 22. studenog 2018. do 22. siječnja 2019. i od 22. studenog 2017. do 22. siječnja 2018., zaprimljen je identičan broj žalbi. Vjerovali ili ne, u oba ih je slučaja - točno 182. Iako izgleda malo vjerojatno, dogodilo se.
Od te 182 žalbe prema kojim tijelima javne vlasti su one najviše usmjerene, koje su to najslabije točke sustava?
Najslabije točke sustava od početka primjene Zakona pa do danas su utvrđene na lokalnoj razini.
Zakonu o pravu na pristup informacijama i povjerenik za informairanje štite zajamčeno pravo građana na pristup informacijama. Jesu li to zapravo vrlo moćni antikorupcijski alati u rukama građana?
Svakako se slažem s tom definicijom antikorupcijskog alata jer institucije treba krasiti transparentnost i otvorenost, a povjerenik bi u rukama trebao imati alate koji omogućuju da se ta transparentnost i otvorenost - i postigne. Ipak, pitanje je koliko su ti alati u konačnici učinkoviti i moćni. Kroz analizu primjene zakona trebat će preispitati sadašnje mehanizme kojima raspolaže povjerenik i predložiti učinkovitija rješenja.
Da, vi, za razliku od Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, ne možete izravno kažnjavati neodgovorna tijela javne vlasti i “sjesti” im na račun, već na sudu možete pokretati tek prekršajne postupke koji su često dugi pa odu u zastaru. Hoćete li predložiti zakonsko nadopunjavanje svojih ovlasti?
Sve nas vodi upravo k tome. Još u postupku svog imenovanja kazao sam da penaliziranjem nećemo postići najveću moguću korist u ovom području, jer je prevencija puno snažniji mehanizam. Ipak, u tom se penalizirajućem dijelu zakona pokazuje naša slabost. I zato nema nikakvog razloga da povjerenik za informiranje ne dobije iste ovlasti kakve ima i Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa. Naglašavajući i dalje prevenciju, tada bi i ovaj penalizirajući dio bio učinkovitiji i svrsishodniji.
No, jesu li građani u proteklih pet godina dovoljno osvijestili taj moćan alata koji im je na raspolaganju?
Preko 80% zahtjeva za zaštitu prava podnose upravo građani. Prema tome, jedan dio njih jako dobro prepoznaje da je to pravi “modus operandi” dobivanja informacija. Koriste ga dijelom i udruge te mediji. Možda ga mediji koriste i preslabo, što je dijelom vezano i uz prirodu novinarskog posla, koji traži da se informacija dobije u što kraćem roku. Bez obzira na sve izrečeno, ipak se čini da nam predstoji daljnji rad na približavanju instututa povjerenika javnosti. No, povjerenik i njegov ured manje su važni jer prava zvijezda Zakona o pravu na pristup informacijama nije ni povjerenik, ni njegov ured, već - pravo na pristup informacijama. Informacija je ono što je sveto u ovom zakonu.
A jesu li političari te ostali državni i lokalni službenici svjesni toga da je informacija sveta, te da građanima moraju polagati račune o tome što rade, kako rade, kako donose odluke, koliko javnog novca troše i na što ga troše?
Upravo će jedna od glavnih zadaća ureda povjerenika u razdoblju koje slijedi biti da čelnike i sve one koji donose odluke u tijelima javne vlasti na svim razinama uvjeri da su građani ti koji moraju znati kako se raspolaže javnim sredstvima i kako se donose odluke u njihovo ime.
Video - Premijer Plenković na izbornom Saboru Mladeži HDZ-a
Na koji način oni odbijaju učiniti to što je njihova obveza?
Mehanizam informiranja unutar samog tijela javne vlasti ne počiva samo na službenicima za informiranje, iako bi bilo ispravno da počiva na njima. Razlučiti što je informacija koju javnost treba znati, nije preteško. A najčešći način da se to onemogući jest - odugovlačenje. Često dolazimo do pravorijeka Visokog upravnog suda koji onda stvara onaj konačni standard koji je prije toga utvrdio i sam povjerenik. Gotovo sve ono što je potvrđeno od Visokog upravnog suda već je prije toga i povjerenik naložio institucijama javne vlasti. To odugovlačanje s davanjem informacija neshvatljivo je. Informacija ipak uvijek dođe do javnosti, samo je pitanje koliko se na nju treba čekati.
Vaša prethodnica Anamarija Musa reče da se još uvijek ne objavljuje 20-40% zakonom propisanih informacija, a u toj tajnovitosti i opiranju obaveznom iznošenju javnih podataka najviše prednjače male općine i lokalni moćnici, što i vi maloprije spomenuste. Kako tome doskočiti?
Ne može se osigurati pravo na pristup informacijama ako se ne promijeni fenomen javnog upravljanja u Hrvatskoj, ako odgovornost čelnika i za ovaj dio ne bude potpuna. K tome, Hrvatska je zemlja regija, i u tom dijelu ne treba djelovati centralizirano. Stoga nam je namjera veća usmjerenost na lokalne zajednice u promicanju prava na pristup informacijama, i to ne samo na službenike za informiranje, već i na čelnike i rukovodeće službenike koji donose odluke. Pravo na informacije važno je pravo i čelnici su najodgovorniji za njegovo provođenje ili neprovođenje.
Često se događa kada građani ili novinari traže neku informaciju koja bi morala biti javno dostupna, da tijela zadužena za objavu te informacije uzvraćaju proglašavanjem te informacije nekom vrstom tajne - službenom, vojnom, poslovnom tajnom ili zaštićenom osobnim podatkom. Pokušava li se tom taktikom prevariti i obmanuti građane?
Jedan od najvećih dosega dosadašnjeg rada na žalbama u ovom uredu postignut je upravo na tom području. To je demistifikacija nekih instituta iza kojih su se ponekad skrivale informacije, od kojih je jedan, često korišten, institut poslovne tajne. Primjerice, vrlo dugo se nije moglo doći do informacije kolike su isplate javnih sredstava odvjetnicima i javnim bilježnicima. Sad je to pravno riješeno. Dodajmo i podatke o zaposlenima u tijelima javne vlasti, natječajnim postupcima, natječajnoj dokumentaciji za izabrane osobe. Iako se sve to dotiče i osobnih podataka, te informacije jesu i moraju biti javne. O dodirnicama ova dva instituta - pravu na pristup informacijama i zaštiti osobnih podataka - namjeravamo napraviti jednu uputu koja će olakšati tijelima javne vlasti donošenje odluka.
Zakon kaže da “informacije koje tijela javne vlasti objavljuju, odnosno daju, moraju biti pravodobne, potpune i točne”. Gdje je najviše problema?
Pravodobnost je ono što se otezanjem najčešće derogira i time se povrijeđuje zakonsku normu i svrhovitost pristupa informacijama. Kada informacije nisu potpune, traži se njihovo nadopunjavanje, a rijeđe se događa da informacija nije točna. Nažalost, nisu rijetke ni situacije da tijela javne vlasti uskraćuju pristup informacijama koje posjeduju.
Zakon kaže da je povjerenik u svom radu samostalan i neovisan, no sve su učestaliji pritisci i napadi na rad upravo takvih nezavisnih instituiacija, poput Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa i pravobraniteljica. Ti napadi dolaze čak i s najviših političkih pozicija. Kako ćete i vi svojim radom mnogima biti trn u oku, očekujete li da bi se takvi napadi mogli usmjeriti i na vas?
Naravno da je to moguće, ali nadam se da se to neće događati jer je zadaća povjerenika vrlo jasno utvrđena. I ako povjerenik postupa u skladu sa zakonom i koristi svoje zakonom propisane alate, ne vidim razloga i mogućnosti da ga netko pokuša diskvalificirati. Naravno, to može biti na nekoj drugoj razini, no o toj razini uopće ne bih htio ni razmišljati.
Mnogo se sada raspravlja o problemu lažnih informacija.
Pogubno je to za društvenu klimu. No, mi ćemo se kretati u okviru svoga djelokruga. Nećemo ga širiti, već ćemo ga produbljivati, kako bismo došli do standarda koji dižu kulturu prava na dobivanje pravodobne, potpune i točne informacije i da više ne bude dilema treba li javnost neku informaciju znati ili ne.
Političke stranke i političari kao pojedinci, i vlast i oporba, često se služe “spinanjem”, širenjem poluuinformacija ili posve lažnih informacija kako bi se javnost obmanula, prevarila, skrenula joj se pozornost s nečeg bitnog na nešto nebitno. Koliko je to opasno i pogubno?
Dezinformacije su uvijek opasne i pogubne, no mi smo zaduženi za informacije koje posjeduju i za koje su odgovorna tijela javne vlasti. Na nama je zakonska obveza da štitimo integritet takvih informacija.
Vi ste povjerenik za informarinje. Je li to precizan naziv?
Iskustvo rada ovog tijela i svega onoga što korisnici od njega potražuju pokazuje da se preširoko shvaća njegov djelokrug te nam stižu brojni upiti iz nadležnosti drugih institucija. Zato se valja vratiti na ustavnu definiciju i sukus prirode ove institucije, a to je pravo na pristup informacijama tijela javne vlasti pa bi možda ispravniji bio naziv - povjerenik za pristup informacijama ili nešto tome slično.
Izborna konvencija - Građansko-liberalni savez
