Kandidat za premijera i predsjednik SDP-a Zoran Milanović često je u istupima naglašavao i podatke o svojim obiteljskim korijenima. U javnosti su se često iznosili i podaci o partizanskom nasljeđu njegove obitelji, a tek je prije nekoliko dana Milanović otkrio i jedan posve novi detalj u ustaškoj prošlosti jednog od djedova.
Milanovićevi preci su u 17. stoljeću prešli Kamešnicu i s Livanjskoga polja došli u Cetinsku krajinu. Fra Andrija Kačić Miošić je opisao dolazak Milanovića u Cetinu i njihovu borbu s Turcima. „Tri brajana, tri Milanovića... Silnoga su cara ostavili, pod duždevo krilo pribignuli, sobom tiest uća dovedoše, u Cetini selo naseliše“. To selo se zvalo Glavice.
Milanovićev šukundjed Ante bio je seoski glavar u Glavicama koji je, vjerojatno, izravni predak današnjih Milanovića. Nikola Milanović (1871.-1940.), pradjed Zorana Milanovića, bio je sitni seljak koji se kao vojnik Habsburške Monarhije borio se u 1. svjetskom ratu. Potomcima je ostavio jednu fotografiju s fronte. Djed predsjednika SDP-a Ante Milanović (1910.-1992.) bio je seljak koji je obrađivao malo zemlje i držao stoku. On i brat mu Ivan, zvani Kršćan, rano su bili indoktrinirani komunističkim idejama. Za vrijeme II. svjetskog rata borili su se u partizanima. Ivan je bio prvoborac dok je Ante, Zoranov djed, nakon što su ga Talijani uhitili pa pustili, pobjegao u partizane u Bosnu.
Kršćan je prošao sve partizanske bitke, Neretvu, Sutjesku, borio se na Prenju i na Barama protiv četnika. Kad je za vrijeme prijelaza preko Neretve obolio od tifusa, halucinirao je da dolaze Nijemci i da će ga ubiti. U groznici je samoga sebe pokušao zaklati, od čega mu je ostao trajan ožiljak, potom se bacio u hladnu Neretvu, ali su ga suborci u posljednji tren izvukli iz hladne rijeke i spasili. Iako je imao samo osnovnu školu, Ivan Milanović je napredovao do komesara Druge dalmatinske brigade. Umro je u Beogradu prije nekoliko godina.
Iako je na formiranje stavova i svjetonazora mladog Milanovića bila odlučujuća sinjska, očeva obitelj, jak utjecaj je imala i majčina građanska obitelj iz Senja. Milanovićevi preci po majčinoj strani u Senj su došli iz Like, iz Sinca, sredinom 19. stoljeća i vezali se za taj gradić. Milanovićev pradjed Josip Matasić bio je ravnatelj škole u Petrovaradinu, ali se nakon umirovljenja vratio u Senj, gdje je umro i pokopan.
Njegov sin Stjepan Matasić, djed Zorana Milanovića, slučajno je rođen u Gradištu pokraj Županje 1892. godine. On je 1912. otišao je studirati ekonomiju u Beč, ali je na kraju unovačen za vrijeme studija te se, kao vojnik, borio u Prvom svjetskom ratu na strani carske Austrije. Poslije završetka rata pokušao se baviti poduzetništvom, ali je njegova pilana propala. Na kraju, vratio se u Senj i počeo raditi za jednu banku. Sukladno tome, imao je i odlična primanja, stoga je s obitelji živio vili Eufemija, unajmljenom ubožištu koje je preuredio. No, tijekom Drugog svjetskog rata, 1943., Stjepan Matasić poginuo je u 52. godini prilikom njemačkog bombardiranja Senja, kad su ga partizani nakratko osvojili. Iza Matasića je ostala udovica Marija Maša Matasić koja je od muža bila mlađa 21 godinu. Marija, djevojačkog prezimena Glavaš, podrijetlom iz Krasnog na Velebitu, s Matasićem je imala troje djece.
Vojni časnici
Poslije završetka Drugog svjetskog rata Mariju Mašu komunisti su sumnjičili za kolaboraciju, budući da su za vrijeme rata u dijelu vile Eufemija bili smješteni Nijemci. No, za nju se zauzeo njezin rođak Tone Rončević, poznati senjski partizan, pa je tako spasila glavu. Ipak, 1947. Marija Maša je zbog neugodnosti i maltretiranja morala napustiti Senj te se s djecom preseliti na Sušak. Potom se udala za Petra Plišića iz Ličkoga Lešća, koji je podigao njenu djecu, Milanovićevu majku Ginu i ujake Antu i Stjepana. Plišić je bio u ustašama, a za vrijeme jednog dopusta u Lešću su ga „pokupili“ partizani te je s njima završio u Trstu. Poslije završetka rata netko ga je prijavio zbog “izdaje” te je završio u zatvoru u Novoj Gradiški, gdje je odležao nekoliko godina. U zatvoru mu je narušeno i zdravlje.
Plišić je, poslije izlaska s robije, otišao na privremeni rad u Njemačku te je poslije, zajedno s Marijom Mašom Matasić, 1954. kupio kuću u Dubravi pokraj Zagreba gdje su se preselili. Plišić nije, dakle, pravi Milanovićev djed, ali se zaljubio u njegovu baku i podigao njenu djecu. Budući da je po struci bio strojobravar, Plišić je nakon povratka iz Stuttgarta držao đacima praktičnu nastavu u Prvomajskoj. Umro je 1972. u 51. godini od angine pectoris. Budući da je bio puno mlađi od Marije Matasić, ljudi su se ili divili ili čudili što je Mariju Mašu uzeo za ženu i podigao njenu djecu. Kći Marije Matasić Gina (majka Zorana Milanovića) dobila je ime po baki Georgini, ali joj je u vrijeme NDH u dokumente upisano ime Đurđica pa je tako i ostalo. Ginin stariji brat Ante rođen je 1938., a mlađi brat Stjepan 1941. Gina Đurđica Matasić je pohađala srednju učiteljsku školu u Zagrebu. Poslije je završila i visoku pedagošku školu i kao nastavnica predavala u osnovnoj školi.
Ujaci Zorana Milanovića, Ante i Stjepan Matasić završili su pak ekonomski fakultet u Zagrebu. Ante Matasić, stariji Milanovićev ujak, oprobao se u diplomaciji, te je radio u jugoslavenskoj ambasadi u Kini. Poslije isteka mandata u Sofiji, Ante Matasić je 1975. izišao iz diplomacije i vratio se u Zagreb. U Pekingu su mu rođena i djeca, sin Hrvoje i kći Sonja, dakle Milanovićevi bratić i sestrična. Sonja se poslije udala za HDZ-ovca Gordana Jandrokovića...
Gordana Špoljarić-Matasić, Milanovićeva ujna i Jandrokovićeva punica, sutkinja je Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Preci Milanovića po majci bili su, dakle, učitelji ali i vojni časnici. Vojne škole su za hrvatske pučane i težake značile izlazak iz siromaštva. Postati časnikom carske vojske značilo je imati redovitu državnu plaću i kakvu-takvu perspektivu. Josip Nikšić, šukundjed Zorana Milanovića po prabakinoj strani, i jedan njegov bliži rođak, bili su stipendisti koji su pohađali Teresianum, vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu.
“Drčan” dječak
Nakon završetka Drugog svjetskog rata, lijevim idejama indoktriniran je i Stipe Milanović, rođen 1937., otac predsjednika SDP-a Zorana Milanovića. Stipe Milanović u KP je primljen kao 17-godišnjak u Glavicama. U Zagrebu je upisao ekonomiju i bavio se politikom.
Kad je Miko Tripalo 1964. postao šef zagrebačke partije, šef kabineta mu je bio Stipe Milanović, a poslije i tajnik Komisije za privredu u Komitetu grada Zagreba. Stipe Milanović je s Đurđicom Matasić, koja je u Zagrebu Zagrebu završila visoku pedagošku školu, dobio sina Zorana 1965.
No, kako je dijete povremeno čuvala Marija Maša, Đurđičina majka, baka je odlučila krstiti unuka Zorana. Tako je Zoran Milanović kao jednoipolgodišnje dijete tajno kršten u crkvi sv. Petra u Zagrebu. Kršteno ime mu je Marijan. Baka i mlađi ujak tada su se zarekli na zavjet šutnje. Milanovićevi roditelji su tek 1990. saznali da im je sin tajno kršten. Njihov drugi sin Krešimir dobio je ime po hrvatskom kralju na valu Hrvatskog proljeća.
Stipe Milanović je za vrijeme komunizma bio i direktor Prvog računalnog centra, generalni direktor zagrebačkog Centra za ekonomski razvoj (CER). U vrijeme socijalizma slovio je kao stručnjak za gospodarska pitanja. Bio je i predsjednik Odbora za gradnju Koncertne dvorane Lisinski. Za vrijeme socijalizma često ulazio u javne polemike s vladajućim strukturama. Nakon prvih izbora, Stipe Milanović je bio pomoćnik ministru prosvjete i školstva Vlatku Pavletiću s kojim se sukobio i zbog kojeg je, kako tvrdi, morao napustiti ministarstvo. Stipe Milanović bio je član HDZ-a i tijekom 90-ih u svojim istupima, odnosno pismima u Vjesniku često je, polemizirajući, branio predsjednika Tuđmana i njegove stavove. Kako su Milanovići u početku živjeli na Trnju, Zoran je odrastao u kvartu u kojem su živjeli brojni oficiri JNA i radnici.
Kad je pošao u školu, izabran je za predsjednika razreda. Kao dijete, Milanović je volio sve sportove, košarku, nogomet, a kao tinejdžer se bavio boksom i nogometom, atletikom. Bio je „drčan“ i te je karakterne crte održao do danas.
Who gives a shit! Loser.