Kad se prije šest godina Nina rodila u jednoj zagrebačkoj
bolnici, njezinu dolasku na svijet majka se nije veselila, niti je
jedva čekala kao druge mame da malenu za nekoliko dana odnese kući u
njezinu kolijevku. Nije za nju bila kupila ni hranu, ni pelene...
Još u rodilištu rekla je da je umorna od poroda i
da se ne može brinuti za nju dok se ne oporavi. Nina, neželjeno dijete
bez oca, otpremljena je u Dom u Nazorovoj u kojem je provela prvu
godinu dana, a potom je smještena kod udomitelja, s kojima
živi već pet godina.
Djevojčicu, čije ime nije stvarno ali je nažalost stvaran svaki detalj
iz ove priče i njezina života, majka je rijetko posjećivala. U pet
godina nije učinila baš ništa da se promijeni i
djevojčicu odvede kući, no nije željela dati ni pristanak za
posvojenje. Sa tri godine malena je postala svjesna da ima majku koja
ne živi s njom i stalno je ispitivala udomiteljicu kad će mama doći, a
mama je dolazila sve rjeđe...
I tako je prošlo pet godina dok sud
biološku majku na prijedlog Centra za socijalnu skrb nije
lišio roditeljskih prava. Tek u dobi od pet godina Nina je
dobila priliku da je posvoje neki drugi ljudi koji bi bili sretni da
joj budu mama i tata. No, stvarnost je takva da djeca što su
starija postaju nepoželjnija i za posvojitelje.
Nina je žrtva sporosti sustava koji omogućava roditeljima
– koji su to samo na papiru – da godinama koristeći
zakonske rupe uništavaju djetinjstvo vlastite djece, a time
i šansu da dobiju neke druge, bolje roditelje.
Problem je što danas Nina sa svojih šest godina
zna kako mama izgleda, i sada kad je više nema pravo
posjećivati još bolno čezne za njom i stalno pita
udomiteljicu zašto je mama ne može doći vidjeti.
Udomitelji, kod kojih je udomljeno još četvero djece, nisu
tražili posvojenje.
Nijednom nije nazvala
Ninina biološka majka ima još dvoje djece
smještene kod udomitelja i djevojčicu stariju od Nine koja
živi s njom u stanu od 60-ak kvadrata. Na sudu se branila da se u
rodilištu krajem 2001, umorna od poroda, dogovorila sa
socijalnom radnicom da se Nina na 8 dana smjesti u Dom u Nazorovoj jer
kod kuće ima drugo dijete o kojem se brine. Obećala je da će se do tada
odmoriti, urediti stan, pribaviti pelene za dijete, ali prema
svjedočenju nadležne socijalne radnice ništa od toga nije
učinila.
No, uvjeravala je sutkinju da je nakon 8 dana tražila da preuzme dijete
iz doma, ali se socijalna radnica predomislila i nije joj dala dozvolu
za to. Kazala je da misli kako je to zato što nakon poroda
ni jednom nije nazvala dom da se raspita za kćer, izgovarajući se time
da u stanu nije imala telefon! U daljnjih godinu dana koliko je Nina
bila u domu, nikad je više nije pokušala odvesti
kući, jer je bila revoltirana ponašanjem socijalne radnice.
No, takav njezin izgovor sud je ocijenio neprihvatljivim. Nije skrivala
da je rijetko posjećivala dijete, pravdajući se da starija kći, s kojom
živi, nije voljela odlaziti u dom. Nina je tako sa godinu dana
smještena kod udomitelja, a majka je imala pravo na susrete
sa kćeri svake prve i treće subote u mjesecu, no to je pravo rijetko
koristila.
Djevojčicu je od rujna 2002. do kraja 2003. posjetila tek četiri puta,
u 2004, u trećoj Nininoj godini, posjetila ju je također četiri puta.
Tada je Nina znala da mama ne živi s njom i stalno je udomiteljicu
ispitivala kad će doći. No, još jedna godina je
prošla a ništa se nije promijenilo, jer je majka
Ninu u 2005. posjetila tek jednom, braneći se da joj je oslijepio otac
te nije imala volje ni za što, pa ni za to da posjećuje
kćer. Sud nije dvojio da je bila zabrinuta za oca, no očeva bolest,
ustvrdio je, nije razlog da svoje dijete vidi jednom u godinu dana.
Tatjan Banić Požnjak
Pred sutkinjom Tatjanom Banić Požnjak izgovarala se da je dijete
rijetko posjećivala jer nije imala novca da malenoj nešto
kupi, a ni za put. No, socijalna radnica svjedočila je da su joj nudili
novčanu pomoć za posjet Nini kao i za uređenje stana, zatrpanog gomilom
stvari, kako bi mogla kćer dovesti kući, no nije podnijela zahtjev za
pomoć.
Socijalnim radnicima koji su je posjećivali i nagovarali da
češće posjećuje kćer nikad nije izrazila želju da preuzme
brigu o njoj premda je, po njihovu svjedočenju, u stanu u kojem je
živjela sa svojim ocem i starijom kćeri i s plaćom od 2000 kn bilo
mjesta za Ninu. “Mom djetetu je dobro kod
udomitelja”, rekla je na sudu, priznajući da se nije dobro
brinula za Ninu, ali... “Mislim da se nisam dobro
brinula za kćer, pogotovo je nisam često posjećivala, ali ja svoje
dijete volim. Njoj je dobro kod udomitelja i mislim da tu
ništa ne treba mijenjati”, branila se na sudu.
Na kraju mučnog procesa sutkinja Tatjana Banić Požnjak zaključila je da
majka uopće ne skrbi o kćeri. “Rijetki posjeti udomiteljima
ne znače skrb o djetetu, skrb ne znače samo materijalna davanja (Ninina
majka davala je za nju svaki mjesec 100 kuna), nego je skrb emocionalna
veza, odnos povjerenja roditelj – dijete, koji znači da
dijete zna da ima roditelja u kojem će uvijek, čak i kada ne žive
zajedno, naći ljubav, potporu, da se ne osjeća napušteno.
Proizlazi da majka nikad nije imala stvarnu namjeru preuzeti dijete,
niti je pokušala stvoriti uvjete za zajednički život s
djetetom, niti je na sudu iznijela ijedan opravadan razlog
zašto to nije učinila”, obrazložila je sutkinja.
Na presudu koja je pravomoćna, a kojom je po zakonu prestala biti
Ninina majka, nije se žalila.
Sporost sustava
Ninin slučaj upozorava na zabrinjavajuću sporost sustava u slučaju
djece koja se godinama povlače po domovima i udomiteljskim obiteljima.
A takve je djece nažalost previše. Prema podacima
Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi u dječjim domovima krajem
2006. bila su smještena 1464 djeteta bez odgovarajuće
roditeljske skrbi (podaci za 2007. još se obrađuju). Kod
udomitelja je pak 2006. bilo 2043 djece u dobi do 18 godina, a među
njima je 1412 djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi.
Od ukupnog broja djece kod udomitelja, 359 ih je u dobi do 7 godina,
1074 su između 7 i 15 godina, a 610 ih je od 15 do 18 godina. Podaci
pokazuju da se kod udomitelja nalazi čak 52,57 posto
osnovnoškolaca. S druge strane u 2006. posvojena su 134
djeteta, a najviše ih se posvoji u dobi do pet godina. U
resornom ministrastvu ističu da su u 2006. centri za socijalnu skrb
podnijeli sudovima 339 prijedloga za lišenje roditeljskog
prava, ali postupci u pravilu nisu okončani u tekućoj godini. Ističu i
da je prema podacima evidentan porast prijedloga za oduzimanje
roditeljske skrbi u odnosu na ranije godine, čime bi se trebao povećati
i broj posvojenja.
Mila Jelavić
Pravobraniteljica za
djecu Mila Jelavić osuđuje sporost sustava u ovakvim slučajevima.
– Nema opravdanja da dijete tako dugo čeka da se
riješi pitanje skrbi jer je to u suprotnosti s najboljim
interesom djeteta. Kad smo obaviješteni o takvim
slučajevima, preporučujemo centru za socijalnu skrb da što
prije poduzme mjere iz svoje nadležnosti kako bi se što je
više moguće skratio boravak djece u ustanovama. Inzistiramo
da taj boravak treba biti što kraći, a centar je dužan
pokrenuti postupak na sudu za lišavanje roditeljske skrbi
čim vidi da roditelj ne poduzima ništa da bi ispravio
ponašanje ili osigurao primjerene uvjete za razvoj i odgoj
djetea.
Udomiteljstvo je tek alternativa domskom
smještaju, a za dijete je najkvalitetnije
rješenje posvojenje. Na naša upozorenja centri
odgovaraju da su preopterećeni i da nemaju dovoljno stručnih
djelatnika. Postoji pravilnik kojim je određen broj stručnjaka u omjeru
prema obiteljima koje centri imaju u nadležnosti. No, pravilnik se
gotovo nigdje ne poštuje i moglo bi se ustvrditi da gotovo
ni jedan centar nema dovoljno zaposlenika. Nažalost, uz nepravovremeno
pokretanje postupaka od strane centara za socijalnu skrb uočavamo i
dugotrajnost sudskih postupaka u donošenju odluka o
lišavanju roditeljske skrbi. Ima sudova koji brzo
rješavaju te predmete, ali moram reći da su to iznimke
– kaže Mila Jelavić.
Jasna Ćurković Kelava
Jasna Ćurković Kelava, ravnateljica Doma u Nazorovoj – u
kojem godišnje boravi stotinjak djece u dobi do 7 godina, a
posvoji ih se 30-40, dok ih 20 ide udomiteljima, a 35 ih se vraća
roditeljima – ističe da je udomiteljstvo također oblik
institucionalne brige i nije dobro da dugo traje.
– Najbolje je za dijete bez odgovarajuće roditeljske skrbi da
mu se u što ranijoj dobi nađu dobri posvojitelji i da
što prije napusti dom, da ne ostaje predugo kod udomitelja
kao što je slučaj te djevojčice.
Problem je što se sustav predugo bavi time kako pomoći
roditelju i onda se majci daje 150 šansi, a dijete raste i
smanjuju mu se šanse za posvojenje. A prilagodba starije
djece na posvojitelje puno je teža. Mislim da je roditeljima dovoljno
dati godinu dana da se srede, i ako se u tom vremenu ne vidi nikakav
napredak kod njih, ako nisu ništa učinili da preuzmu dijete,
treba pokrenuti postupak za lišavanje roditeljske skrbi
– kaže Ćurković Kelava.
Pola udomitelja bez
škole
Sličnog je stava i novinar Robert Zuber, koji je i sam odrastao kod
udomitelja, koje smatra svojim pravim roditeljima. “Mislim da
je biološkim roditeljima dovoljno dati godinu dana ili
maksimalno dvije da se srede, a ako ni tada ne mogu preuzeti dijete ili
to ne žele, treba ubrzati postupak lišavanja roditeljske
skrbi i omogućiti djetetu da dobije posvojitelje. Jedan posjet
roditelja djetetu u tri mjeseca ne znači skrb za dijete”,
kaže Zuber.No, dodaje da treba biti obazriv s djecom koja čeznu za
majkom i da im se čežnja i teškoće ne mogu izbristi pravnim
aktom o oduzimanju roditeljskog prava.
Brine i to što je u nas čak 49,36 posto udomitelja bez
škole, s nepotpunom i sa završenom osnovnom
školom. Tako je 2006. bilo 35 udomitelja bez
škole, njih 241 sa nepotpunom OŠ, te 1044 sa
završenom OŠ. Pitanje je mogu li se udomitelji sa
završenom osnovnom školom na odgovarajući način
nositi sa zahtjevima odgoja traumatizirane djece.
S druge strane 2006. bilo je samo 69 visokoobrazovanih udomitelja, 86
sa višom školom, te 1195 sa srednjom
školom. Sporno je i što je loša dobna
struktura udomitelja, pa je tako 2006. tek njih 20,3 posto
bilo mlađe od 40 godina, a najviše ih je u dobi od 40 do 60
godina, što govori da udomitelji “stare”
i da uskoro neće moći kvalitetno obavljati udomiteljske dužnosti.
