Krik, znamenita slika norveškog slikara Edvarda Müncha, odnosno njezina verzija izložena u Muzeju Münch u Oslu, propada zbog vlage, a ne zbog svjetlosti kako se do sada mislilo, pokazala je studija provedena neinvazivnim metodama. Istraživanje provedeno rendgenskim zrakama i spektroskopijom pokazalo je da boje na poznatoj slici, nastaloj vjerojatno 1910. godine, blijede zbog utjecaja vlage. Tom je analizom utvrđeno da kadmij-sulfid, pigment uljane boje koju je norveški umjetnik koristio pri stvaranju jedne od najpoznatijih svjetskih slika – oksidira. Provjeravali su je li tome razlog svjetlost ili vlaga. Analizom čestica boje zaključeno je da je uzrok laganom propadanju “Krika” ipak vlaga. I to se čini prilično točnim jer se već u prvim priručnicima iz kemije koji se bave periodnim sustavom elemenata može pronaći rečenica poput: kadmijev sulfid (CdS) krutina je žute boje koja stajanjem na vlažnom zraku i svjetlu prelazi u bijeli sulfat CdSO4.
Napravili 45 primjeraka
I to se točno dogodilo s dijelovima slike u kojima prevladava žuta boja, odnosno zalazak sunca koji obasjava glavu lika sa slike. Nekadašnja žuta boja pretvara se u zagasitobijelu boju. Prema ovom istraživanju, sliku više nije potrebno držati u tami kako se to činilo do sada jer se vjerovalo da je razlog degradacije svjetlost. Zbog toga se slika i jako rijetko izlaže. “Krik”, slika koja je takva karaktera da je se može atribuirati različitim motivima, služi i kao izraz mirovne poruke pa čak i kao motiv za horor-filmove. Maska iz tinejdžerskog horor-serijala “Vrisak” oblikovana je upravo prema izrazu lica s Münchove slike. Umjetnina odskače po nizu detalja. Prvi bi, primjerice, bio da je napravljena u šest verzija. Prva je verzija nastala 1893. pastelom na kartonu na kojem je Münch iznio osnovnu ideju svoje najpoznatije slike. Iste godine ponovio je sliku uljanom bojom, temperom i pastelom. A onda se dvije godine kasnije, 1895., pojavila i litografija, uz sliku iz muzeja u Oslu i najpoznatija izvedenica slike. U Berlinu je napravljeno čak 45 primjeraka prije nego što je otisak obrisan bez slikarova znanja, no tek ih je nekoliko Münch osobno i obojio. Nekoliko tih otisaka opstalo je do danas. Najskuplji je ipak pastel na kartonu nastao 1895. koji je 2012. prodan za 120 milijuna dolara privatnom kolekcionaru Leonu Blacku na aukciji u Sotheby’su. Bio je to tada svjetski rekord za jednu sliku, a danas drži sedmo mjesto među najskupljim slikama.
Utjecaj erupcije vulkana Krakatau
Jedna slika s motivom lika s originalne slike nedatirana je, a nastala je tintom te je danas dio kolekcije u Sveučilišnom muzeju Bergen. Istraživana slika iz ovog teksta nastala je 1910., a 2004. ukradena je iz muzeja. Lopov ju je vratio 2006. Recentno su se pojavile diskusije i o tome što slika zapravo prikazuje, je li to doista krik ili je to možda ipak osoba koja sluša te je krikom šokirana. Međutim, i u jednom i u drugom slučaju riječ je o iznimnoj ekspresiji osjećaja samog slikara, depresije i tjeskobe, melankolije, odnosno čestih osjećaja u modernog čovjeka. Ovaj sjajni norveški ekspresionist nakon nastanka slike rekao je da je bio u šetnji tijekom zalaska sunca kada mu se u jednom trenutku pričinilo da je zalazak oblake obojio bojom crvenom poput krvi. Osjetio je, kako je bio opisao, da “vječni krik prolazi prirodom”. Kasnije su znanstvenici utvrdili i konkretnu točku na kojoj je Münch stajao kada je doživio ovaj prizor, a nalazi se na fjordu iznad Osla. Impresiju crvene boje oblaka pokušavalo se protumačiti na razne načine, slikarovim bolom zbog slanja sestre u obližnji sanatorij pa čak do utjecaja erupcije vulkana Krakatau koja je, navodno, doista neko vrijeme davala takve tonove nebu u zapadnoj hemisferi. Što se lika sa slike tiče, neki tvrde da je motiviran peruanskom mumijom izloženom na Svjetskoj izložbi u Parizu 1889. koju je Münch mogao vidjeti, kao što ju je vidio i njegov prijatelj Paul Gauguin te je inspirirala nekoliko njegovih slika.
