Kad sam vidio da medvjed ide prema meni, iako potiskuješ taj strah u sebi, već sam se vidio u komadićima i rekao: E, moj Božo, sutra ti je sprovod. Odmah sam se vidio raskomadanog jer je taj medvjed bio težak više od 200, možda i 250 kilograma – kazao nam je 68-godišnji Božo Nekić iz Vratnika, sela na istoimenom velebitskom prijevoju iznad Senja, koji je u kolovozu uspio preživjeti napad agresivnog medvjeda. Boži, koji je ostao bez dijela prsta i mišića lijeve noge, život su spasila njegovi psi, labradori Nera i Tedi.
– Oni su moji heroji i da nije bilo njih, zasigurno bih danas bio pod zemljom – govori Božo koji je još uvijek u šoku i nije se oporavio od nasrtaja medvjeda te u više navrata tijekom razgovora nije mogao suspregnuti suze.
– Bio sam gore nedavno, išao sam pripremati drva za zimu, ali nisam išao pješice nego autom. Ne mogu si zamisliti da ponovno prođem tim putem pješke. Mjesto gdje me napala medvjedica tu je gore u šumi, samo 500 metara udaljeno od moje kuće – govori Božo prisjećajući se ponovno tog nesretnog dana.
– Taj dan moji su otišli na kupanje, a s obzirom na to da ja nisam tip koji voli kupanje već više planine i prirodu, poveo sam svoja dva psa i otišao u šumu pripremiti drva za grijanje jer je kod nas zima duga i oštra. Bilo je poslijepodne i nisam razmišljao o bilo kakvom strahu od ičega jer u tom sam kraju proveo djetinjstvo i svaki pedalj poznajem kao svoj džep. Kao i obično, u ruksak sam stavio hranu i vodu za sebe i pse. Nakon što smo prošli dio puta, a kako sam ipak čovjek u godinama, odlučio sam predahnuti, sjeo sam na kamen kako bih se odmorio i dao psima hranu. Zatim sam izvadio mobitel iz ruksaka namjeravajući nazvati ženu i reći joj da sam krenuo u šumu, da znaju ako dođu prije mene kući. Međutim, nisam je stigao nazvati. Odjednom se iza mene stvorila medvjedica. Ni psi ni ja nismo je ni čuli ni vidjeli dok odjednom nisam čuo riku. Okrenem se, a ona se odjednom digla na noge i u tri skoka bila je na meni. Imao sam mobitel i štap koji uvijek nosim kada idem u šumu. Psi su je odmah napali, ali je ona zgrabila štap i odgrizla mi prst – govori Božo ističući kako su psi privukli pažnju medvjeda, pa je on uspio pobjeći na obližnje stablo.
Rane nisu zarasle
– Psi su se razdvojili i ona nije znala za kojim će pa se okrenula i ponovo krenula na mene. U tom sam se trenu već popeo na malo stablo, metar, metar i pol. Ali ona me pandžama htjela skinuti odozgo pa mi je počupala mišić lijeve noge – prisjeća se Božo pokazujući teško ozlijeđenu nogu.
– Psi su se tada vratili lajući i režeći na nju pa me je pustila i vratila se odakle je i došla. Moji psi, labradori Nera i Tedi, sigurno su mi spasili život u tom napadu i da njih nije bilo, tko zna bih li sada razgovarao s vama – govori Božo kojeg je medvjed napao dva puta, prvo mu odgrizavši palac lijeve ruke, a potom mu teško ozlijedivši i lijevu potkoljenicu, uz brojne druge ugrize, hematome i ogrebotine koje je zadobio po licu, ramenu, kukovima i ostalim dijelovima tijela.
– Rane još nisu zarasle. Jučer sam bio u bolnici i možda ću morati na još jednu operaciju jer mi rane sporo zacjeljuju s obzirom na to da sam šećeraš. Imao sam jučer i temperaturu, tresao sam se kao da je potres – govori Božo pokazujući nam dio buta s kojeg su mu uzeli kožu te je presadili na ozlijeđenu potkoljenicu.
– Ne znam koliko će mi dugo trebati da se oporavim, ali znam da se neću nikada potpuno oporaviti. Mogu rane zacijeliti, ali ostat će rane na duši i taj strah koji proživljavam svaku večer kada sklopim oči – govori Božo koji je svoje pse, spasioce, nagradio većim porcijama hrane.
– Vidite, oni puno jedu, ali nikada na njima neću štedjeti jer su se izložili da mi spase život. Prizor je bio zastrašujući. Vidiš da kost viri iz prsta, a krv štrca okolo. Ono što je bilo najvažnije, ostao sam pri svijesti. Jer da sam pao u nesvijest, sigurno bih iskrvario i ostao u šumi zauvijek. Najgore mi je bilo gledati ruku, kost koja strši na palcu, jer nogu nisam vidio. To je bio strašan osjećaj. Svjestan si teških ozljeda, ali isto tako i da ti nema tko pomoći i da se moraš snaći i dozvati pomoć. Pomoć nisam mogao dozvati mobitelom jer sam ga u bijegu izgubio, ali sam uspio zadržati prisebnost. Skinuo sam košulju i njome podvezao nogu. Skinuo sam i potkošulju i podvezao ruku, a onda sam se uputio prema selu i spuštao pola sata. Kad sam se približio kućama počeo sam dozivati upomoć. Na sreću, čuli su me moj rođak Joso Nekić, njegov sin Željko i unuci Hrvoje i Josip pa su dotrčali, odnijeli me do auta i odvezli na hitnu. Zahvaljujući njima i mojim psima ostao sam živ – govori Božo, ističući kako veliki problem stvaraju lovci na medvjede, a najviše Talijani, koji, kako kaže, bacaju hranu, iznutrice, kako bi ih namamili i onda oni dođu tako blizu naselju.
– U zadnje vrijeme medvjedi često dolaze do ruba naselja u potrazi za hranom ili nečim drugim. To nije normalna situacija. Ja sam dijete koje je odraslo u šumi i nikada se prije takvo to nije događalo.
Napadi medvjeda na ljude u Hrvatskoj vrlo su rijetki. U 15 godina zabilježena su samo tri napada. Prema jednoj međunarodnoj studiji u kojoj je sudjelovao i naš najpoznatiji poznavatelj zvijeri profesor Đuro Huber iz Zavoda za biologiju na zagrebačkom Veterinarskom fakultetu, 90 tisuća puta veće su šanse da će vas napasti čovjek nego medvjed. Isto tako, 160 puta veća je vjerojatnost da će vas ugristi pas. No iako rijetki, napadi medvjeda događaju se i nije ugodno kada zvijer od nekoliko stotina kilograma napadne čovjeka. Pandžama i oštrim zubima trga kožu i meso i u tim trenucima ne boji se ničega. Stručnjaci kažu da medvjedi ne napadaju ako se ne osjete ugroženima i uglavnom se sklanjaju od ljudi. Napadaju uglavnom medvjedice koje brane svoje mlade i onda kad se osjećaju da su stjerane u bezizlaznu situaciju. Stoga stručnjaci za medvjede savjetuju kako samo valja biti oprezan, osluškivati zvukove, povremeno se glasno nakašljati, zazviždati ili lomiti grane pred sobom.
– Tragedija koja me je zadesila otkrila mi je i tko su mi prijatelji, a tko neprijatelji. Mnogi ljudi za koje sam vjerovao da su mi dobri prijatelji nisu bili u stanju okrenuti moj broj i pitati: “Božo, kako si”. Ne vjerujem da nisu znali za moju tragediju jer su svi hrvatski pa čak i neki svjetski mediji pisali o tome. Ono što me najviše žalosti je to što su ta lovišta gdje sam stradao privatna, ali nitko od vlasnika nije došao ni da me pita za zdravlje. To me jako povrijedilo i pokrenut ću privatnu tužbu protiv vlasnika tog lovišta. Jer da sam ja tog medvjeda ubio, platio bih kaznu 100 tisuća kuna. A to što sam ja stradao, pojeo vuk magare. Policija je bila i napravila službeni zapisnik i to je to. Već sam angažirao odvjetnika koji će pokrenuti proces protiv vlasnika lovišta. Zaprepastilo me i to što sam jedva našao odvjetnika koji će me zastupati. U slučaju da dobijem neku odštetu, dio novca uplatit ću u udrugu za zaštitu medvjeda – kroz smijeh kazao je Božo kojem se ti stravični prizori još vrte u glavi.
Moj drugi rođendan
– Sto puta bio sam u šumi, ali ne znam što se ovaj put dogodilo i zašto me medvjed napao. Vjerojatno je vjetar puhao prema njemu pa je osjetio naš miris. Jer da je puhao prema nama, psi bi ga osjetili i možda nas ne bi ni napao. Ali taj dan to se jednostavno valjda moralo dogoditi. Najgore mi je danas slušati ljude i njihove teorije, a najviše mi idu na živce oni koji kažu da sam trebao stati mirno, ne pomicati se i praviti se mrtav. To su scene kakve gledamo u filmovima, a ne kakve su u stvarnosti. Kako bih stajao miran pokraj takve mrcine koja me napada i želi rastrgati?! I ja sam gledao brojne filmove u kojima su ljudi stajali mirno kada ih je napala zvijer. Ali to su samo filmovi i te životinje su dresirane i nisu opasne. A vjerujte mi, oni koji mi danas daju savjete što sam trebao napraviti, siguran sam da bi bježali glavom bez obzira i pred zecom, a kamoli pred takvom gromadom od medvjeda.
– Kada vraćam slike unatrag, ni u jednom trenutku nisam ni pomislio da ću ostati živ. Smatram da je to moj drugi rođendan i svake ću ga godine sigurno dobro proslaviti, ako me zdravlje posluži i ostanem živ – govori Božo koji je nakon borbe s medvjedom imao i drugu borbu, za život, zbog obilnog krvarenja iz odgrizenog palca a još više iz rana na nozi.
– Nevjerojatno je kako su moji psi reagirali dok sam bio u bolnici. Moja supruga Milka mi je rekla kako je naša kuja cvilila kad je vidjela moje šlape i ponjušila ih jer je mislila da sam mrtav. Kad sam se nakon dva tjedna vratio kući iz bolnice, kao da su me se moji psi sramili i nisu bili onako veseli kao inače. Možda su se sramili jer su osjećali krivnju što me nisu uspjeli obraniti, makar sam samo zahvaljujući njima ostao živ – govori Božo, koji je sretan što mu je prijatelj našao mobitel u šumi koji je izgubio u borbi s medvjedom.
– Nevjerojatno je da se baterija nije ispraznila više od tjedan dana. Došao mi je prijatelj i kazao kako bi pokušao nazvati moj broj i vidjeti čuje li se da zvoni. Kada je nazvao, mobitel je zvonio. Tada se uputio u šumu gdje sam mu rekao da sam bio te ponovno nazvao i našao mobitel. Drago mi je za taj mobitel jer i on i moji psi bit će svjedoci moje borbe s medvjedom. Tko zna, možda će taj mobitel završiti i u muzeju – govori Božo, kojeg smo na kraju pitali je li već probao medvjeđi gulaš.
– Neću nikada, sigurno – kao iz topa ispalio je Božo i dodao kako ga polako sada već i zafrkavaju na taj račun. – Kada god dođe k meni doma, sin me zafrkava da će mi kupiti plišanog medu, a ja mu kažem da medvjeda više ne mogu vidjeti ni nacrtanog.
Imao je sreće