Od dva ili tri navrata, koliko sam na summitima EU u Bruxellesu imao prilike postavljati pitanja mađarskom premijeru Viktoru Orbánu, ne sjećam se da je njegov odgovor ijednom počinjao a da najprije nije naglašavao koliko su Mađarska i Hrvatska prijateljske i povijesno duboko povezane zemlje.
– Izuzetno cijenim hrvatski narod jer imamo puno zajedničkog. Prijateljstvo je prijateljstvo. Ne postoji toliko primjera da su dvije države tako povezane bez interesa, zapravo čak i čisto emotivno – rekao je kad sam ga, u lipnju 2012., upitao kako komentira izjave premijera Zorana Milanovića da Mađarska ne poštuje hrvatsko pravosuđe u slučaju istrage protiv šefa MOL-a Zsolta Hernadija. Odgovorio je tada kako izuzetno poštuje hrvatskog premijera i kako je Milanović “velik čovjek” te kako ne želi svojim komentarima izazivati nikakav konflikt “baš zato što je naše prijateljstvo izuzetno vrijedno”.
Koliko se daleko iz današnje perspektive čine te izjave otprije tri godine. Od “ne postoji primjer da su dvije države tako povezane” Orbán je došao do toga da je podigao ogradu na granici Hrvatske i Mađarske.
Kad smo ga prošli tjedan na izlasku s kriznog summita EU posvećenog izbjegličkoj krizi upitali da komentira odnose s Hrvatskom, Orbán je promumljao nešto o “našim djedovima” koji su gradili “odlične odnose”.
Pobjegao je u službenu limuzinu prije no što ga je itko stigao upitati kako to da on sada radije gradi zidove umjesto odličnih odnosa koje spominje.
Prema Zoranu Milanoviću, kažu upućeni izvori, drži se hladno i gotovo neprijateljski. Nestali su komplimenti o “velikom čovjeku”, a sada Milanovića doživljava kao nekoga tko mu pokazuje zube, ali ne uime hrvatskog naroda, nego uime Socijalističke internacionale. Barem je to tako prezentirao u izjavi koju je u petak dao mađarskim medijima, kojima je rekao da Milanović nastupa kao glasnogovornik Socijalističke internacionale koja ima za cilj napadati Mađarsku i njezinu politiku prema migrantima.
Socijalistička internacionala je svjetska organizacija koja okuplja političke stranke ljevice i lijevog centra, a pripada joj i hrvatski SDP. Orbán i njegova stranka Fidesz pripadaju Europskoj pučkoj stranci (EPP), političkoj grupaciji stranaka desnog centra iz koje je Orbán, po mnogima, odavno trebao biti izbačen zbog autoritativnog stila vladanja i kršenja vrijednosti demokracije i vladavine prava za koje se EPP barem nominalno zalaže. No uvijek kad bi se povela rasprava o izbacivanju Orbánova Fidesza, vrh EPP-a stao bi iza Orbána.
Zanimljivo, možda čak i apsurdno s obzirom na to da Orbán danas otvoreno negira liberalne vrijednosti i najavljuje pretvaranje Mađarske u prvu iliberalnu državu u EU, Orbán je 1992. bio potpredsjednik Liberalne internacionale. Fidesz je u to doba još bila liberalna stranka, prije nego što ju je Orbán odlučio skrenuti udesno, što je i za njega osobno i za njegovu stranku bio uspješan potez.
Viktor Orbán rođen je 31. svibnja 1963. u malom selu Alcsútdobozu, 40-ak kilometara zapadno od Budimpešte. Kad je imao 14 godina, njegova obitelj preselila se u Székesfehérvár, grad na otprilike pola puta između jezera Balaton i Budimpešte. Orbán je studirao pravo na Sveučilištu u Budimpešti, a 1989. i 1990. proveo je godinu dana na Oxfordu, gdje je, uz pomoć stipendije Sorosove zaklade, izučavao povijest britanske liberalne političke filozofije. U ožujku 1988. bio je jedan od osnivača antikomunističkog saveza mladih demokrata Fidesz, a u lipnju 1989. održao je čuveni govor u kojem je pozvao na odlazak sovjetskih vojnika iz Mađarske i raspisivanje višestranačkih izbora.
– Želio sam reći ono što se nitko drugi nije usudio. Ne zato što sam bio najhrabriji ili najpametniji, nego zato što sam bio najmlađi. Onaj tko je mlad razmišlja radikalno i razbija tabue. Želio sam jednostavno reći istinu – izjavio je Orbán u ljeto 2014. za njemački tabloid Bild.
Na prvim višestranačkim izborima 1990. Orbán je posao parlamentarni zastupnik, 1993. je postao predsjednik stranke Fidesz, napravio zaokret udesno i 1998. prvi put postao premijer. Mađarska je ekonomski rasla, bila je na putu za članstvo u EU, a Orbán ju je uveo u NATO, no izgubio je izbore 2002., proveo osam godina u opoziciji i onda ponovo dočekao svoj trenutak. Ponovo preuzima dužnost premijera 2010. i na njoj ostaje sve do danas. U tom razdoblju za neke je postao diktator. Kritičari su ga prekrstili u Viktator Orbán, a čak se i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker nedavno na jednom summitu, pred upaljenim kamerama, iskreno našalio kad je, ugledavši Orbána, komentirao: “Evo dolazi diktator”.
Za većinu Mađara spasitelj
Za svoje pristaše, a njih je u Mađarskoj puno jer Fidesz je 2010. i 2014. pobjeđivao s čvrstom natpolovičnom većinom, Orbán je nacionalni spasitelj koji je preporodio Mađarsku otrgnuvši je iz zagrljaja Europske komisije, MMF-a, pohlepnih stranih banaka i multinacionalnih kompanija. Mijenjao je Ustav i pravosuđe tako da se jasno nazirao obrazac dokidanja vladavine prava i koncentriranja moći u rukama izvršne vlasti, tj. sebe. Zadirao je u neovisnost središnje (narodne) banke, u medijske slobode, u nevladine organizacije i civilno društvo. Pokušao je uvesti porez na internet, prvi takav u svijetu, ali je odustao kad je to izazvalo masovne prosvjede na ulicama.
Europska komisija u mandatu bivšeg predsjednika Josea Manuela Barrosa pokušavala ga je kazniti tako što mu je zamrzavala fondove EU i tužila ga Sudu Europske unije, no Orbán je gradio svoju popularnost upravo zbog kritiziranja EU, a ne obrnuto. Nije gubio popularnost kad je EU kritizirao njega.
– Ne mislim da naše članstvo u Europskoj uniji isključuje mogućnost da izgradimo novu iliberalnu državu na nacionalnim temeljima – rekao je u svome čuvenom govoru u kojem je svoju političku viziju poistovjetio s negiranjem liberalne demokracije. Taj je govor održao u srpnju 2014. u gradu Baile Tusnadu u Rumunjskoj, a kao uspješne primjere neliberalnih država naveo je Rusiju, Tursku i Kinu.
– Države koje funkcioniraju kao liberalne demokracije ne mogu ostati globalno konkurentne – dodao je Orbán.
Njegovi ljetni govori u rumunjskom gradu koji je nekad u povijesti pripadao Mađarskoj redovito skandaliziraju liberalnije promatrače u Mađarskoj i Europi. Ove godine je ondje, govoreći o izbjegličkoj i migrantskoj krizi, izjavio da Mađari ne žele da im dolaze ilegalni migranti jer žele “da Europa ostane europskom”. Na istom mjestu 2013. u govoru je izjavio da tvrdnja da su 1990. iz Mađarske “otišli tenkovi, a došle su banke” možda zvuči pojednostavljeno, ali da “ima nešto u tome”.
Tonino Picula, SDP-ov zastupnik u Europskom parlamentu, smatra da Orbán “naprosto sanjari o reviziji Trianonskog sporazuma”, dokumenta iz 1920. kojim je dotadašnja površinom veća država pretvorena u Mađarsku u današnjim granicama. Takav pogled možda objašnjava odabir rumunjske lokacije za Orbánove govore s najoštrijim porukama.
Preuzeo retoriku Jobbika
No pogled Martona Gyongyosija, zastupnika krajnje desne stranke Jobbik u mađarskom parlamentu, otkriva odakle Orbán crpi ideje poput prisiljavanja banaka na konverziju kredita u švicarskim francima ili gradnje ograde na granicama.
– To su sve izvorno naše ideje – kaže Gyongyosi. I mnogi politički analitičari u Mađarskoj slažu se da Orbán i stranka Fidesz zapravo puno svojih poteza provode s ciljem zaustavljanja odljeva svojih birača prema Jobbiku kojemu, unatoč zloglasnosti izvan Mađarske, raste popularnost među mađarskim biračima.
– Moglo bi se reći da je Orbán oslabio našu stranku jer je sada preuzeo i naše stavove o ilegalnim migrantima kao prijetnji nacionalnoj sigurnosti, no zapravo je to dugoročno dobro za Jobbik jer se pokazuje da ono što govorimo posljednjih 10 godina i što je proglašavano ultraradikalnim stavovima sada postaje “mainstream”. Mi smo gotovo pa umjerena stranka centra u usporedbi s Orbánovim potezima. Iako u anketama Orbán zbog ograđivanja granice raste, on je zapravo time još jednom legitimizirao Jobbikov program. To je poruka ljudima da ono što Jobbik zastupa jesu legitimni politički stavovi – kaže Marton Gyongyosi.
Drugim riječima, Mađarska je danas takva kakva jest zbog toga što se na njezinoj političkoj sceni jedan premijer koji već 20 godina skreće sve desnije upravo bori za naklonost birača s ekstremno desnom strankom Jobbik. I u toj borbi ne preza ni od čega, pa ni od kopije Berlinskog zida na južnoj mađarskoj granici.
Europski liberali, kojima je Orbán nekoć pripadao, upravo traže od EU da zbog ponašanja Mađarske prema izbjeglicama primijeni proceduru iz članka 7. Ugovora u EU. Taj članak daje mogućnost kažnjavanja države “koja teško prekrši vrijednosti” Europske unije tako što joj se oduzima pravo glasa u Vijeću EU. No ta mogućnost nikad dosad nije aktivirana i smatra se krajnjom mjerom, tzv. nuklearnom opcijom koja se ne smije olako koristiti. Upravo zbog toga Orbán vjeruje da neće biti aktivirana ni sada. Njegova argumentacija je da gradnjom ograde na svojoj južnoj granici, ujedno i vanjskoj granici schengenske zone, samo ispunjava europske propise te da ne može biti kritiziran i kažnjavan zbog ispunjavanja propisa.
Prema dosad viđenoj reakciji (ili izostanku reakcije) Europske unije, čini se da će Orbán preživjeti i ovu krizu bez europskih sankcija za Mađarsku. Nastavit će govoriti o izgradnji odličnih odnosa s Hrvatskom, dok će mu ruke biti zauzete gradnjom ograda i zidova na granici.
>> Mađarska potvrdila da su povrat vlaka dogovorili Orban i Grabar-Kitarović
Pa nije Orban stavio žicu zbog Hrvata, nego zbog džihadista koje kukuriku koalicija nemilice propušta u Hrvatsku bez ikakve kontrole. To ko da se ja idem buniti jer je Zagrebačka banka postavila zaštitara na ulaz, a ona i ja cijeli život odlično poslujemo, ili što moj prijatelj zaključava ulazna vrata od stana.