Pričekajte malo da stavim uho. Ništa ne čujem, ovaj tjedan proslavit ću 92. rođendan. Uh, vidjet ću vas kad dođete u moje godine – prevrćući po torbici u potrazi za slušnim aparatom govorila je sićušna sjedokosa žena. Zove se Natalija Matovinović, rođena je Gottlieb, i više od polovice života provela je u Americi. U Hrvatsku dolazi jednom godišnje, obiđe grobove najmilijih, nađe se sa znancima, bude na kakvom društvenom događaju... Za lanjskog je boravka u Zagrebu Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti donirala vrijednu zbirku slika autora Ivana Tišova, Oskara Hermana, Ljube Babića, Vilima Svečnjaka, Mencija Clementa Crnčića... Kad obiđe Hrvatsku, vraća se kući u Ann Arbour, gdje ta pijanistica u svojoj glazbenoj školi i danas drži satove klavira. – Sada imam samo šest učenika – kaže.
Josipovića pitala za grešku
Jedino glazbu Natalija Matovinović i dandanas savršeno čuje pa je za ovogodišnjeg posjeta Zagrebu bila na koncertu u povodu Dana grada.
– Ondje sam upoznala jednog skladatelja: predsjednika Ivu Josipovića. Kada sam uočila pogrešku pri izvedbi Ode radosti, odmah sam otišla k njemu i pitala ga je li i on čuo da je sinkopa bila kriva. Kazao je da jest – u dahu će. Ljubav prema glazbi Natalija Matovinović naslijedila je od roditelja, s kojima je odrastala u vili na zagrebačkom Jabukovcu. Mati Anka, koju njezina kći zove majkica, bila je hvaljena mezzosopranistica. Debitirala je u Zagrebu 1909. izvedbom naslovne uloge Bizetove Carmen. Dvije godine kasnije imala je naslovnu ulogu na hrvatskoj praizvedbi Tosce. Bila je stalna gošća HNK, članica Dvorske opere u Dresdenu, nastupala u Berlinu, Münchenu, Leipzigu, Pragu i Beču. Kada je Eugen D'Albert 1916. godine napisao "Mrtve oči", pjevala je u prvoj izvedbi te opere.
Otac Antun – za Nataliju Matovinović tatek – želio je biti pijanist, završio je i glazbenu školu, ali nije ostao u glazbenim vodama. Njegov otac Albert Gottlieb za sina je imao sasvim drukčiji plan – htio je da krene istim stopama kao i on i postane liječnik. Tako je i bilo – Antun Gottlieb postao je slavni kirurg koji je zadužio hrvatsku medicinu i odgojio brojne generacije kirurga. Natalija je jedino dijete Anke i Antuna Gottlieba.
– Majkičina oca Franju pl. Pisačića nisam baš previše voljela. Zašto? Pa zato što je majkicu s nepunih 16 godina udao za puno starijeg, narodnog zastupnika i advokata Aleksandra Horvata. Do svoje dvadesete ona je već imala troje djece. Stanovali su u zagrebačkoj Ilici na broju 21. U istoj je zgradi, ali u prizemlju, živio i kirurg Antun Gottlieb, od majkice stariji samo četiri godine. Zagledali su se i zavoljeli, ali on se rastužio kad je majkica Horvatu rodila četvrto dijete. Tatek se tada iz protesta oženio ženom oboljelom od tuberkuloze, koja je dvije godine kasnije umrla – govori. Četvero djece Anka je ostavila suprugu Aleksandru Horvatu i otišla na školovanje u Njemačku. Kada se vratila, životni put ponovno joj se ukrstio s putem liječnika Antuna Gottlieba. Ovoga puta taj je susret bio sudbonosan. – Majkica se razvela od Horvata, tatek je bio udovac. U crkvi se nisu mogli vjenčati. Da ne bi živjeli u grijehu, evangelički biskup dr. Popp predložio im je da promijene vjeru. Tako sam ja igrom slučaja rođena kao protestantkinja. Znate li zašto je dr. Popp vjenčao moje roditelje? Pa i njega je tatek operirao – pripovijeda Natalija Matovinović. Njezina polubraća i polusestra ostali su živjeti s Aleksandrom Horvatom. Natalija i njega dobro pamti. Zvala ga je tatekček. – U njegovu je uredu kao mladi advokat radio i Ante Pavelić. Horvat je bio zastupnik u Saboru, frankovac. Kada je obolio, tražio je da ga tatek operira. Srećom, taj je zahvat bio uspješan. Zamislite što bi ljudi govorili da nije? Kada je tatekček umro, moja najmlađa polusestra Marica doselila se k nama. Imala je 15, ja pet godina. Sa 16 se udala i smjesta dobila dijete. Poslije sam se grizla i pitala se nisam li je ja u onoj svojoj dječjoj zločestoći gurnula u naručje internista koji je od nje bio stariji 30 godina. Puno kasnije kazala mi je da u taj brak nije pobjegla zbog mene – živo se sjeća.
Odrastajući pod paskom guvernanti – najprije je imala francusku, a zatim i englesku dadilju – uz materinski je svladala i francuski i engleski jezik, za njemački kaže da se podrazumijevalo da ga zna jer su ga "svi znali", govori još i ruski i talijanski jezik, a španjolski zna čitati. – Moja najbolja prijateljica u djetinjstvu bila je Mira Košutić, unuka Stjepana Radića. Ja sam nju zvala Mirolo, ona mene Načkolo. Moji su roditelji prijateljevali s njezinom obitelji. Kada je Puniša Račić u beogradskoj Skupštini pucao u Radića, moj je otac letio u Beograd u bolnicu. Znate li kako je izgledao taj put? Avion je bio dvosjed, bez kabine. Uz pilota je sjedio obiteljski liječnik Radićevih dr. Pernar. A tatek je njemu sjedio na koljenima. U Beograd su stigli oko 16 sati kada je operacija već bila gotova. Kad se danas šećem Zagrebom, naljutim se kada vidim onaj Stjepanov spomenik u gradu. Bio je krupan čovjek, ali ne tako debeo kako su ga napravili. A sad ću ja vas nešto pitati. Znate li tko je napisao pjesmu "Tata, kupi mi auto"? Moja Mirolo! I to pod pseudonimom Dunja Babić – veli. Otkrila je Natalija Matovinović još podosta zanimljivosti iz svog i života svoje obitelji. Tako za djeda Alberta kaže da je živio u Vukovaru, nasuprot obitelji Ružička. Jednom zgodom bačvaru Stjepanu Ružički, koji je volio popiti, Albert Gottlieb je kazao: "Ružička, Ružička, nemoj toliko piti. Djeca će ti biti kreteni." Nakon mnogo godina Ružičkin sin Lavoslav dobio je Nobelovu nagradu za kemiju... Gottliebovi su se družili i s obitelji kipara Ivana Meštrovića, u čijoj je vili na splitskim Mejama Natalija često svirala. Studij klavira na Muzičkoj akademiji završila je 1945. Profesor joj je bio Svetislav Stančić. – Uzeo me k sebi kad mi je bilo devet godina, ne zbog talenta, već zato što ga je tatek operirao i zato što je jako cijenio majkicu – kaže. Supruga Josipa Matovinovića, endokrinologa podrijetlom iz Like, upoznala je početkom Drugog svjetskog rata. Djed Albert bio je Židov, što je najprije posla, a zatim i vile na Jabukovcu, stajalo njegova sina Antuna. Među liječnicima koji su došli dati podršku kolegi kirurgu bio je i mladi Josip Matovinović. Nakon završetku rata, kao stipendist Rockefellerove zaklade, endokrinolog Matovinović otišao je na Harvard. S njim je otišla i supruga Natalija. U Americi je promijenila ime u Natalie. Nastavila je glazbenu karijeru, no umjesto nastupima, više se posvetila podučavanju glazbenika. Djece nisu imali. – Sjećam se, kad se pojavio internet, kupili smo računalo. Jozi se to nije svidjelo pa mi je rekao da tu stvar bacim van. Odgovaralo mi je jer glazba koju sam mogla čuti iz računala nije u odgovarajućem tonalitetu. No, prije pet-šest godina morala sam svladati internet. Zbog lošeg sluha lakše mi je komunicirati mailom – smije se. Veliki domoljub, Josip Matovinović u svoj je američki dom donio kamenje iz rodne Like, prisjeća se predsjednik HAZU Zvonko Kusić, koji se s obitelji Matovinović upoznao tijekom stručnog usavršavanja u Americi.
I dalje će putovati svijetom
– Profesor je bio endokrinolog svjetskog ugleda. Bavio se proučavanjem i liječenjem bolesti štitnjače, specijalno gušavosti. Puno sam toga od njega naučio. U Americi je osnovao zakladu za stipendiranje mladih doktora iz Hrvatske. Tri liječnika već su završila specijalizaciju, četvrti se školuje – kaže akademik koji je u čast endokrinologa organizirao simpozij te utemeljio nagradu koja nosi njegovo ime.
Profesor Matovinović radni je vijek proveo na Sveučilištu u Michiganu, kojemu će njegova udovica ostaviti svu njihovu imovinu. Ona će i dalje, kad i koliko bude mogla, putovati svijetom. Čini to, kaže, ponajprije zbog glazbe. Ali i zato da susretne znane i upozna neznane ljude, da porazgovara o vremenima koje i dandanas tako dobro pamti. I čije zvukove u sjećanju i nosi i čuje.
Smatram da se trebaju skupiti potpisi za uklanjanje tog diletantski napravljenog kipa i dati nekome da napravi kip, koji će predstavljati pravu figuru tog velikana naše Hrvatske.