Ne tako davno javljale su se manje-više stidljive tvrdnje da bi za
Hrvatsku bilo najbolje reduciranje politike na dvostranačje. Unatoč
takvim sporadičnim tvrdnjama taj stav nikada nije postao i nečiji
otvoreni politički ideal. Čak i oni koji su zagovaranje velike
koalicije HDZ-a i SDP-a" prihvatili kao svoj dragovoljni politički
zadatak", utvarajući si da pisanjem o toj VK pripremaju teren" za takvu
mogućnost, nisu bili decidirani je li to, zbog nekih viših interesa", i
njihov ideal.
Nakon što su naši nadobudni opinion makeri odigrali ulogu nečijeg
medija glede pripreme puka za mogućnost velike koalicije HDZ-a i
SDP-a", o VK se dugo šutjelo. Prvo ju je (očekivano) spomenuo
predsjednik HSP-a, a potom (neočekivano) i predsjednik Republike.
Đapićeva se tvrdnja može shvatiti kao rezonska politička objeda, koja
po principu jednim udarcem dvije muhe", sugerira, da izbor između SDP-a
i HDZ-a i nije izbor, a da im je HSP jedina prava alternativa. No,
ideja predsjednika Mesića o takvoj koaliciji je iznenađenje. Njome su
se iznenadili i šefovi HDZ-a i SDP-a. Ili možda hine iznenađenje?
No, ako se ipak dogodi što biti ne može", i za što i Ivo Sanader i
Zoran Milanović tvrde da je nemoguće, hrvatska će politika biti
lišena ne samo bipolarnosti, nego i pluralnosti. Može li netko
zamisliti bilo kakvu koaliciju britanskih laburista i konzervativaca,
američke Demokratske i Republikanske stranke? Kakav to veliki razlog
imaju SDP i HDZ pa da uđu u neku službenu političku koaliciju? Prijeti
li Hrvatskoj rat, neka dugoročna i katostrofalna epidemija, izlijevanje
Jadranskog mora? Ulazak HDZ-a i SDP-a u bilo kakvu koaliciju, pa i u
neku vladu nacionalnog jedinstva", ujedno je i kraj kakvog-takvog
hrvatskog višestranačja.
RIJEČ - DVIJE
