Velik bi se dio hrvatske javnosti zasigurno našao u nedoumici suočen s pitanjem koje bi, primjerice, glasilo: u čemu je sličnost hajduka, četnika, ustaša, partizana i uskoka?
Tradicijski uvriježene svjetonazorske (nerijetko i porodične) razlike koje poprimaju formu nepremostivih rasjeda navele bi, vjerojatno, većinu na to da ustvrdi kako između “naših” i “njihovih” sličnosti jednostavno nema. Time bi, opet jednom, ideologija utjecala na zakrivanje zbilje – jer sličnost je među rečenim fenomenima naprosto bitna.
Riječ je, naime, o oznakama za ljude koji – više-manje organizirano – iz šume, planine, riječju, zasjede napadaju ustanovljeni poredak. Oni ustaju, četuju, uskaču protiv ustrojenoga sustava (jer ga smatraju nepravednim, izdajničkim, nenarodnim itd.). Budući da dijele istu metodu, svjetonazorske razlike padaju u drugi plan – barem onda kada je riječ o opravdavanju nasilja i nijekanju postojećega pravnog postava.
Ova su opća mjesta instruktivna zato što se nerijetko običava zaboraviti izvorno značenje opetovano rabljenih pojmova. Kada je prije nekoliko godina (nogometni klub) Hajduk prijetio da će tužiti sudu nogometni savez, čak ni Smoje nije našao inspiracije narugati se hajduku koji, eto, pada toliko nisko da tužaka sudu (otprilike kao da ustaša prigovara legitimaciji tužitelja, ili partizan inzistira na pravnoj državi). No, kada – prema unisonome javnom sudu – sama mogućnost vladavine prava u Hrvatskoj ovisi o ustanovi zvanoj Uskok, nitko ne vidi nominalne probleme.
Ipak, zla kob neprimjerena imena kao da je utjecala na Uskok od samoga nastanka. Nakon godina prisilnoga polufunkcioniranja u posljednje su se vrijeme rezultati počeli pokazivati. No, na njih su odmah naskočili nezvani kumovi. Najprije je, još prošle jeseni, najveća opozicijska stranka proglasila korupciju prijeizbornom temom (te, na taj način, dala do znanja da će svaki uspjeh u njezinu suzbijanju smatrati svojim postignućem). A nakon “spektakularne akcije Maestro” političari kao da su se doslovce razularili.
Ponajprije su se čule reakcije iz kojih bi se dalo zaključiti da su u vladi odavno “znali” što se događalo, pa su – shvativši sa zakašnjenjem implikacije takvi zbrzanih reakcija – vladajući ipak promijenili retoriku. Premijer je na konferenciji za novinare govorio o akciji još u vrijeme potrage za nekima od osumnjičenih, a oporba je odmah “znala” da je u biti odgovorna vlada.
Pritom su svi, jednoglasno, hvalili “briljantnu akciju Uskoka” o kojoj – prema vlastitim riječima – ništa nisu znali, a čija će se briljantnost, ne želi li se igra iz amerikanskih filmova, moći ustanoviti tek na sudu. Pritom, razina pravne kulture u Hrvatskoj može biti prokazana i time što baš nitko nije niti postavio (moralno i pravno) pitanje o implikacijama korištenja postupka koji anglosaska pravna praksa zna kao entrapment. Navođenje u zamku, ustupičenje (jer ni izraza još za to nema) otvara brojne probleme – no i o tomu će vjerojatno biti riječi tek kada već bude kasno.
No, najgore se zbilo u trenutku u kojem je vlada razriješila funkcija trojicu (zasad) najznačajnijih među osumnjičenima. Nakon što su danima svi frazirali o “pravnoj državi”, njezina je osnovna vrijednost – pretpostavka nevinosti – jednostavno bačena preko palube, eda bi se otklonila politička odgovornost vlade. Kada je o “hrvatskim generalima u Haagu”, na primjer riječ, svi će zborski pjevati o tomu da su nevini jer nisu osuđeni. U ovoj se prilici – ne baš iznenađujuće – sve promijenilo.
Uskokovo ime – ozbiljno govoreći – nije odgovorno za politikantsko postupanje s (nepoznatim, i svakako djelomičnim) rezultatima njegova djelovanja. No, ono bitno što je ta ustanova posljednjih godina postigla ovakvim se postupanje radikalno dovodi u pitanje. Zbog dolazećih izbora i napetosti među strankama ipak valjda nije bilo nužno dovesti u sumnju ono nosivo načelo u ime kojega se progon korupcija i poduzima.
Pristane li se na to da je za smjenu visokih vladinih funkcionara (umjesto suspenzije) dostatno da budu optuženi (pa makar i u spektakularnome kontekstu), od vladavine prava, pa – konzekventno – i od “borbe protiv korupcije” ostaje tek politička parola. Time je, zapravo, iskazano i nepovjerenje onima iz Uskoka i policije koji su doista mjesecima doslovce samozatajno funkcionirali (zbog tajnosti svojih zadaća ozbiljno oštećujući vlastite obiteljske i prijateljske odnose, uz ostalo). Nikakve pohvale to ne mijenjaju. Ali, važnijim se ipak čini to da svako profesionalno nastojanje na zaštiti pravnoga poretka u takvome ozračju ostaje smisleno upitnim.
