Najava da će se pokrenuti proces beatifikacije nadbiskupa zagrebačkog kardinala Franje Kuharića jedna je od najboljih, najoptimističnijih i najplodonosnijih vijesti u posljednje vrijeme. Potvrdio je to najbolje spontani aplauz koji je odjeknuo zagrebačkom katedralom kada je kardinal Bozanić u svojoj homiliji rekao da će sljedećih dana imenovati postulatora kauze.
Napokon, rekli bi mnogi, jer se o potrebi započinjanja kauze počelo govoriti već nakon smrti kardinala Kuharića, a intenzivno od 2007., na inicijativu nekadašnjih najbližih Kuharićevih suradnika, na čelu s mons. Vladimirom Stankovićem, kojima je kardinal Kuharić (čak i bez obzira na službeni početak kauze) sveta osoba.
No, osim formalnog započinjanja procesa, ta vijest ima daleko veću težinu. Njome, naime, počinje vrijeme “Kuharićeve crkve”. Kao što postoji “Stepinčeva crkva”, tako postoji i “Kuharićeva crkva”.
Ona je, dakako, izravno vezana na Stepinčevu, jer je izrasla iz nje, njome se hranila i bivala u njoj, ali su karizma kardinala Kuharića i vrijeme u kojemu je živio i djelovao formirali jednu svoju posebnu “crkvu”. Ta crkva je crkva duboke vjere, morala i nacionalnog ponosa. Ta crkva je crkva skromnosti, jednostavnosti i poniznosti. To je crkva malih i odbačenih ljudi, crkva u kojoj prezrena i gažena nacija može naći svoj ponos, nadu i utočište. To je hrvatska crkva za vrijeme koje dolazi!
Ona je posve suprotna svemu što nas danas okružuje. Ona prezire laž i nemoral, ona je protiv bahatog bogaćenja i izrabljivanja slabih i marginaliziranih i može raskrinkati političke i ine (čak i crkvene) elite koje služe suvremenim Baalovima.
To je crkva hrabrih a ne plašljivih, jer upravo kroz višekratno ponavljanje evanđeoskog “ne boj se” u pamćenje priziva hrabro držanje kardinala Kuharića u danima komunizma, Domovinskog rata... Odnosno, onu vrstu hrabrosti koju ništa ne može zaplašiti i poljuljati, jer je uronjena u evanđeosku nadu i obećanje.
Lik u narodu omiljenog kardinala Kuharića, kojega je zagrebačka Crkva prekjučer izdignula iznad svih ostalih, jedini je koji u ovo očajno vrijeme može vratiti nadu sustavno izluđivanom narodu, a kojemu upravo sadašnja crkvena garnitura nikako ne može pomoći u traženju smjera, jer se i ona sama dala zbuniti i zavesti brojnim lažnim ovozemaljskim obećanjima.
Baš kao što kardinal Kuharić nikada nije! Netko će u tome potezu kardinala Bozanića možda pronaći njegovu želju da podigne svoju poljuljanu popularnost u javnosti (osobito nakon slučaja Dajla), ali takva razmišljanja u ovome trenutku posve su suvišna. Činjenica da se svijetli lik kardinala Kuharića uzdiže na pijedestal uzora toliko je snažna da u drugi plan stavlja sve banalne kombinacije.
I sve kombinatorike ostavlja bez daha. Baš kao što je kardinal Kuharić, još za svoga života, bez daha ostavljao sve s kojima se susretao, jer je njegova evanđeoska jednostavnost i uvjerljivost bila njegovo najjače oružje. Koje, kao što vidimo, ima snage pobjeđivati i deset godina nakon njegova odlaska. Najavljujući, nakon Stepinčeve, novu eru, eru Kuharićeve crkve.
vremena.... koliko je bilo novinara (možda deklarativno vjernika ili Humanista) za vrijeme kardinala Stepinca koji su ga optuživali.... I njima je tada postojao neki prije njega koji je bio bolji i predstavljao je \"bolju\" Crkvu.