Obilježavajući Dan sjećanja na žrtve Vukovara, Đakovačko-osječka nadbiskupija šesnaestu godinu zaredom organizira Nadbiskupijsko spomen-hodočašće. Program počinje 18. studenoga u 10 sati u krugu vukovarske bolnice, a u 10.30 sati kreće Kolona sjećanja. U 12.15 sati predviđena je molitva i polaganje vijenaca kod Središnjeg križa na Memorijalnom groblju, a središnji dio hodočašća je misno slavlje koje će u 13 sati na Memorijalnom groblju predvoditi mons. Želimir Puljić, zadarski nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije. S mons. Puljićem razgovarali smo upravo dok je pripremao svoju propovijed, koju će izreći u Vukovaru.
Čini se kako se Hrvatska sjeti Vukovara jedanput godišnje, na obljetnicu pada grada. S kojim mislima vi odlazite u Vukovar?
Hrvatska se jedanput godišnje sjeti Vukovara na dan pada, 18. studenoga, kad su taj grad i Škabrnja iz zadarskog zaleđa i doživjeli tešku sudbinu okupacije i stradanja. Spominjem ta dva mjesta kao dva simbola, koji na dva kraja Lijepe Naše utjelovljuju njezinu himnu: Teci Savo, Dravo teci, sinje more svijetu reci da svoj narod Hrvat ljubi. A godišnje okupljanje u Vukovaru znak je upravo te ljubavi i respekta pred žrtvom tog baroknog grada na Dunavu. Zbog toga, na upit s kakvim mislima idem u Vukovar, odgovaram kako tamo idem s mislima duboke zahvalnosti svim stradalima koji su ugradili svoje zdravlje i svoje živote u temelje ove zemlje i slobode. Među njima je i nekoliko članova moje uže rodbine. Stoga mi je drago što me đakovačko-osječki nadbiskup mons. Đuro Hranić pozvao predvoditi ovogodišnje misno slavlje, na kojem ću preporučiti Božjem milosrđu njihovo vječno spasenje.
Jeste li zadovoljni suživotom Hrvata i Srba u Vukovaru?
Ne čujem ništa osobito po čemu bih mogao prosuđivati o suživotu u Vukovaru.
Kako gledate, primjerice, na problem dvojezičnosti, tj. postavljanja i uklanjanja ćiriličnih ploča?
Hrvatska je nakon diktature komunizma izborila slobodu i demokraciju. A to je koštalo puno žrtava i ljudskih života. Društvo za koje se suvremena hrvatska država zauzima u sklopu pravnih stečevina Europske unije temelji se na poštivanju ljudskog dostojanstva i različitih prava, kao i na poštivanju Ustava i izglasanih zakona i statuta. Koliko sam informiran, izglasani Statut Grada Vukovara ne niječe osnovna prava srpskoj manjini na jezik i ćirilično pismo. Postavljanje i uklanjanje ćiriličnih ploča svojevremeno je bilo, čini se, više "politikantsko" nego pravno pitanje, pa je izgledalo kao da Vukovar postaje "grad slučaj".
Crkva zagovara oprost, no kako oprostiti nekome tko je ubio ili silovao vaše najbliže, a danas šeće tim istim gradom?
Tema oprosta važna je i opširna tema pa je nemoguće kratko na to odgovoriti. Ona je srž kršćanskog života i svatko tko veli da je kršćanin ne može ne suočiti se s njezinim značenjem. Ona nadilazi ljudske snage pa je potrebno činiti dodatni napor da se oprost dogodi. Slažem se da nije lako oprostiti nekomu tko je ubijao naše najbliže i danas se, kako velite, šeće istim gradom kao da se ništa nije dogodilo. A dogodilo se veliko zlo u kojem su sudjelovali konkretni ljudi. Bilo bi i ljudski i kršćanski da počinitelji ili pomagači toga zla smognu snage ispričati se tolikim ranjenim obiteljima i pojedincima. Nikoga se, međutim, na to ne može natjerati. No, ima nešto što svatko osobno može učiniti, a na to nas je upućivao sveti Ivan Pavao II. On je, naime, zborio o "čišćenju pamćenja" i o "potrebi praštanja".
Što to konkretno znači?
Znači da svatko može sebi pomoći tako da ne dopusti da mu netko ili nešto "otruje dušu mržnjom i nesnošljivošću". A kad primijeti negdje u prikrajku svoga bića da su se "udomaćili" neki neprimjereni osjećaji poput zavisti, ljubomore ili mržnje, valja započeti proces "čišćenja memorije". Uspješan rad u tom procesu učinit će nas oslobođenim i poželjnim sugovornikom, sustolnikom i sugrađaninom. U protivnom postat ćemo taocima loših misli i osjećaja koje se u svakom trenutku mogu pretvoriti u erupciju loših i nevaljalih djela koje smo imali prilike nedavno osjetiti na vlastitoj koži. Neka Gospodin blagoslovi sve stanovnike toga divnoga baroknog grada, a njihov zaštitnik sveti Bonaventura, veliki teolog i crkveni naučitelj, neka im pomogne trajno usvajati i širiti izvore istine, dobrote i ljepote.
Što ćete poručiti s vukovarske propovjedaonice?
Već sam rekao kako idem u Vukovar s mislima duboke zahvalnosti svim stradalima koji su ugradili svoje zdravlje i svoje živote u temelje naše slobode. No, htio bih svojim razmišljanjem na stradanja gledati iz perspektive koja svoje osmišljenje nalazi samo u Kristovoj kalvarijskoj žrtvi. Jer, vjerujemo i ispovijedamo kako naši dragi i mili nisu nestali, nego samo promijenili način života. Nisu više u prostoru i vremenu s nama, nego u vječnosti kod Boga, pa ćemo i mi s njima "kad se probudimo Boga gledati". Takvim liturgijskim zborovanjem mi učvršćujemo jedni druge u spoznaji da smo ovdje prolaznici i putnici. Zato s Augustinom ponavljajmo: "Za sebe si nas stvorio o, Bože, i nemirno je srce naše dok u Tebi ne otpočine".
>> U hrvatskim gradovima svijeće za žrtve Vukovara
