Jedanput godišnje Vukovar je u središtu zanimanja cijele Hrvatske. Uz prigodne medijske emisije, napise, akcije i svečanosti potraje to zanimanje i nekih tjedan dana. Sam Dan sjećanja prati se jako kao Sinjska alka, Velika Gospa, Uskrs ili Božić. I zna to biti lijepo i dostojanstveno. Znalo je biti i mučno kada su se politike uzjogunile pa je i Vukovar postao kvazilegitimno poprište politikantskih bojeva. I to bi bilo to. Hrvatska politika, bilo koje "sorte", u posljednjih 15-ak godina sramotno griješi kada je Vukovar u pitanju. Da sam Vukovarac, prilično bi me živcirala ta činjenica. Sve hrvatske politike trudile su se od Vukovara stvoriti obnovljeni, lijepo uređeni – muzej. Vukovar lijepo izgleda, sve je tu uredno, uređeno, no to je onaj vanjski gladac. Država je investirala relativno velik novac u tu vanjsku obnovu, no nije otišla dalje od te državne "lemozine". Taj milodar, zapravo "milostinja" države prema Vukovarcima, iznosi 50-60 milijuna kuna godišnje i time je stvar obavljena. Ta razina državne "brige" za Vukovar jest i ponižavajuća, s obzirom na stvarno i simbolično značenje Vukovara za hrvatsku državu.
Prije dvadesetak godina, kada su se svi Hrvati ponosno osjećali i Vukovarcima, vjerovali smo da će se Hrvatska usredotočiti na Vukovar, ne samo obnoviti zgrade, pa ljude, nego i ono primarno – gospodarstvo. Mislili smo da će država baš od Vukovara, tog istočnog ulaza u Hrvatsku, učiniti ogledni grad, ekonomski uspješan, s jakom industrijom i ekonomijom, grad koji će se "mučiti" s useljeničkim problemom koji sa sobom donosi priljev novog stanovništva. U planovima bilo koje razumne države grad s takvom poviješću, žrtvom, takvim simbolom, bio bi tetošen i postavljen na vrh državne geopolitike. No, Vukovar je, gotovo kao i cijela Slavonija, u međuvremenu postao državno slijepo crijevo. Kakvi već jesmo, mi smo, tom lažno ugodnom linijom manjeg otpora odabrali da ga uredimo i dotjeramo, jer jedanput godišnje, kada dođemo tamo, želimo se lijepo osjećati dok koračamo u koloni sjećanja. Nama starijima, koji smo proživjeli devedesete, ne treba učenje o Vukovaru, mi to sve znamo i muče nas možda još poneke dvojbe oko rata i okupacije, no i to će s vremenom riješiti povjesničari. Stoga je važno da se, dok ih ima živih, sustavno bilježe svjedočanstva ljudi. To je važno za naše kolektivno sjećanje, za naše potomke. No, to nije dovoljno, Vukovar ne može preživjeti kao grad od sjećanja niti od mršavih državnih subvencija. Kada govorimo o ponosu Vukovaraca, sastavni dio toga treba biti i vraćanje ponosa gospodarskim razvojem. Država mora potaknuti mjere koje će privući mnoge investitore, zar je to tako teško? Vratimo tamošnjim ljudima ponos, a bili su, u predratnoj Hrvatskoj, grad s najvećim BDP-om po glavi stanovnika!? Zar to nije apsurdno? Zar nije apsurdno da grad za koji smo se svi borili, sada napuštaju potomci onih koji su iskrvarili u borbi za grad. I jednako ga napuštaju zbog smanjene perspektivnosti i Hrvati, i Srbi, i svi ostali.
Prije 24 godine u Vukovarsko-srijemskoj županiji živjelo je 215.000 stanovnika, malo više nego u Istri, koja je tada zaostajala u standardu. Prema posljednjem popisu stanovništva, 2011. u najistočnijoj županiji živi 179.500 stanovnika. Projekcije demografa (prof. Anđelko Akrap) govore da će za šest godina tamo živjeti 165.000 ljudi, 2031. njih 150.000, a 2051. županija će imati 110.000 stanovnika. Vukovar, dakle, ne zaslužuje biti samo grad-muzej. Dani sjećanja Hrvatskoj trebaju iz mnogo razloga. No, Vukovarci ne zaslužuju da žive od sjećanja. Nego da ponovno postanu grad i kraj gdje će se svatko iz Hrvatske poželjeti useliti, raditi i živjeti. Dok se to ne dogodi, optimizam ipak ne napušta mnoge Vukovarce, koji ne odustaju od svoga grada i rade na svojoj i budućnosti grada. Njihove priče donosimo u ovom Večernjakovu specijalu.
>> U hrvatskim gradovima svijeće za žrtve Vukovara
