Na blagdan Velikog petka naši iseljenici iz New Yorka predvođeni fra
Nikolom Pašalićem sudjelovali su u crkvenom obredu Križnog puta koji se
već godinama održava na Manhattanu, u blizini hrvatske crkve Ćirila i
Metoda. Mnogobrojni Hrvati koji žive u najvećem američkom gradu tvrde
da je nostalgija za rodnim krajem najveća tijekom katoličkih blagdana
Božića i Uskrsa.
Hrvatske crkvene i narodne običaje naši ljudi pokušavaju očuvati i
izvan domovine unatoč tome što na Cvjetnicu često nema maslinovih
grančica, nego palminih, a uskrsna pogača ne miriše kao ona koju su
jeli u djetinjstvu u Dalmaciji, Hercegovini ili Slavoniji. Svaki veliki
crkveni blagdan povod je našim iseljenicima da se okupljaju i da tko
zna koji put lamentiraju o mogućnostima povratka u domovinu, što za
mnoge i dalje ostaje samo stalna želja potisnuta pragmatičnošću života
koji upozorava da se takve odluke, barem zbog djece, ne donose na
brzinu, u trenucima sjete ili naviranja uspomena te čežnje za svojim
bližnjima kojima se Uskrs čestita preko telefona.
Zašto se iseljenici ne odlučuju za masovniji povratak u Hrvatsku,
pitanje je koje naši političari ne vole čuti, a ne postavlja se u
javnosti zato što su odgovori teški, emocionalni i otvaraju niz novih
tema i starih neriješenih problema. Da bi se oni zaista odlučili na
konačan povratak od kojega Hrvatska može imati demografski,
financijski, politički i emocionalni poticaj koji joj treba poput
duhovne potpore zapuštenom čovjeku, mnogi bi u državnoj upravi, Vladi i
Saboru, u vezi s tom temom trebali više zagrijati stolce.
Valjalo bi osmisliti investicijske programe, predložiti izgradnju
staračkih domova za umirovljenike iz dijaspore, brže izdavati osobne i
poslovne dokumente, dati suptilniju medijsku potporu projektu povratka
iseljenika od one koja se priprema ili provodi za podršku ulaska u NATO
i EU jer Hrvatska povratkom svojih ljudi može samo dobiti, a ništa ne
mora davati, prodavati ili ustupati kao kad ulazi u integracije.
Može li službena politika, bez obzira na to je li Račanova ili
Sanaderova, barem o velikim blagdanima otvoreno pozvati iseljenu
Hrvatsku da dođe u rodni kraj, odnosno u zemlju svojih predaka, te da
ovdje, u domaćem ozračju, na materinskom jeziku, tradicionalno, prema
običajima naših starih, slavi Isusa? Iseljenici možda nekima nisu
dobrodošli jer upozoravaju na ono što je u uskrsnoj poruci naglasio i
kardinal Bozanić govoreći o "privatizaciji života" iz kojeg se rađa
iskorištavanje drugih, podmićivanje, nepovjerenje u čovjeka te na taj
način slabi zajedništvo.
Ako Uskrs "ne dopušta zatvaranje u sebe, nego poziva sve vjernike da se
zauzmu za društveno tkivo", onda se ta Bozanićeva misao može iščitati i
kao poruka iseljenicima da ne budu malodušni, razočarani ili
nepovjerljivi, nego da se s punim pravom uključe u "uskrsnuće"
političkih, moralnih i društvenih vrijednosti koje su potrebne
Hrvatskoj da bi svoju državnost i svoj puk sačuvala od novih križnih
putova i raspeća kojima nam prijete ili ih osmišljavaju. Sretan Uskrs
svim iseljenim Hrvatima gdje god bili!
Pisma iz iseljeništva
