Kada se stvarala Hrvatska bili smo dobri, a sada kada napokon imamo
svoju državu, nikome više ne trebamo – s gorčinom
u glasu govore Damir Matić, Fahrudin Zdionica i Karlo
Lukšić, hrvatski branitelji koji su došli do
samog ruba životnog ponora.
Iz Švicarske u
rat
Sva trojica u obranu i stvaranje Hrvatske uključili su se početkom
1991. godine, i za razliku od mnogih koji su ostvarili razna
braniteljska prava, oni to nisu uspjeli.
– S nepune 23 godine došao sam 1991. iz
Švicarske, gdje sam imao posao, u Hrvatsku, želeći je
obraniti od srpske agresije. Za automatsku pušku platio sam
1.000 DEM i odmah otišao na ratište. Do 1993.
godine prošao sam sva bojišta, a kad sam skinuo
vojnu odoru mislio sam, u Hrvatskoj za koju sam se borio naći će se
neki posao i za mene, no prevario sam se – kaže Damir Matić.
Dosta im svega
Ni Fahrudin Zdionica, koji je u rat krenuo zajedno sa svoje troje
braće, nije bio bolje sreće.
– S malokalibarskom puškom 1991. sam krenuo u rat.
Više ni ne pamtim bojišta na kojima sam bio, no
poslije “Oluje” odlučio sam da je vrijeme da
“objesim pušku na klin”. Posla u
Hrvatskoj nije bilo, otišao sam raditi čak u Afriku, no
nakon šest mjeseci kući sam se, prevaren od poslodavaca,
vratio bez lipe u džepu. Od tada pa sve do danas neuspješno
tražim posao, ponekad uhvatim nešto “na
crno”, no sve je to od danas do sutra – rekao je
Zdionica.
Priča Karla Lukšića slična je onoj njegove “braće
po oružju” i strpljenje mu je pri kraju.
– Umoran sam već od obećanja koja nikad nisu bila ispunjena.
Sada, kada sam došao do samog dna, jasno mi je
zašto je stotine naših branitelja diglo ruku na
sebe. Često se pitam zašto su me zaboravili i što
učiniti da bi netko čuo moj glas i omogućio mi normalan život kakav ima
velik dio branitelja – rekao je Lukšić.
Zaboravljeni od svih, trojica sisačkih branitelja na rubu su strpljenja
