Da nije HTV-ova serioznog TV kalendara, sitnih novinskih vremeplova i nešto preostalih školskih sjećanja, u Hrvatskoj se ne bi zapravo ni znalo da je 8. kolovoza bila obljetnica smrti Stjepana Radića.
Javnim ignoriranjem činjenice da je toga dana umro čovjek koji je još za života postao političkom legendom današnja je Hrvatska pokazala ne samo nemar prema vlastitoj povijesti nego i kolektivni zaborav, da i ne mari za povijesno značenje Radićeve pojave, za njegov utjecaj na ukupnu hrvatsku politiku, nacionalnu svijest i nacionalnu povijest. Razloga za javno prešućivanje te obljetnice sigurno je više. No, možda je među njima najpreči razlog koji slijedi “duh vremena”.
U postmodernom vremenu za prošlost se, za povijest, a napose za povijesne veličine baš puno i ne mari. Današnjem je čovjeku najvažnije danas, “tu i sada”. Ali ako se takvog, tzv. prosječnog čovjeka s malim nacionalnim pamćenjem zapravo malo tiče tko je i što bio Stjepan Radić, ipak bi se očekivalo da će se to ticati naših političara. Jer, ako bi im netko mogao biti uzor, ako bi od nekoga, ne samo o politici, mogli nešto naučiti, onda je to Radić.
Kako se postaje pučkim tribunom, političkim vođom i miljenikom puka, od Radića ne mogu naučiti, jer takvim se rađa, a ne postaje. Ali od Radića bi mogli naučiti kako se osluškuje pučko bilo i kako se “služi narodu”, a posebno kako se potiče demokratska svijest i promiču nacionalni interesi.
Stjepan Radić ne samo da je bio čovjek iz naroda, on je bio i čovjek naroda. Još kao mladi student propješačio je pola Hrvatske i pola BiH da bi bolje znao “kako živi hrvatski narod”. Spavao je po seoskim pojatama i sjenicima da bi to spoznao. Koliko je današnjih hrvatskih političara spremno slijediti Radićev primjer? Koliko ih je pripravnih ići za njim, ne naravno na način iz njegova vremena, htjeti slušati što narod od njih očekuje?
Današnjim našim političarima Stjepan Radić može biti uzorom i po svome obrazovanju, po svome europejstvu i po svojoj nepatvorenoj demokratskoj svijesti. I, dakako, po preferiranju i branjenju nacionalnih interesa. Ne može se pak, od sadašnjih političara ni tražiti, niti očekivati, Radićev politički idealizam, još manje da su odlučni i žrtvovati se za takav idealizam, ali bi unatoč tome što to više “nije moderno”, bilo lijepo da imaju nesebične, radićevske političke ideale.
No, opći odnos prema godišnjici smrti Stjepana Radića i Radićevu značaju za “duh nacije” nekako sugerira da su takvi ideali nestali ne samo iz politike nego da nestaju i iz društva, da, na zajedničku sramotu, od cjelokupnog Radićeva nauka i nismo puno upamtili.
