Ni meni zabrane umjetničkih djela nisu simpatične. No mnogo su mi odurnije protuhe raznih fela koje pod firmom umjetnosti nasrću na pristojan svijet. Popnu se na pozornicu i navale na publiku. Iz nekih, samo njima znanih razloga misle da oni mogu sve, a da onaj u gledalištu ne smije ni čmrgnuti.
Oni su umjetnici pa smiju psovati, rikati, povraćati i mokriti po pozornici, skakati kao majmuni, vrijeđati, a gledatelj je nitko i ništa i mora trpjeti. Ne, ne treba ih zabraniti, ali bi im svakako na primjeren način valjalo odgovoriti.
Zašto bi publika morala biti krotka i pristojna, ako su izvođači divlji i vulgarni?! Ako već svi imaju pravo na nezadovoljstvo: redatelji, pisci, glumci, pjevači, intendanti, plesači, svirači i ini, zašto pravo na nezadovoljstvo, pa i na nezadovoljstvo, ne bi imali i gledatelji?! Umjetnik svom konzumentu navodno ima pravo reći da je običan malograđanski mumlek, smije li mumlek išta kazati svom umjetniku? Zar sloboda umjetničkog stvaranja ne podrazumijeva i slobodu osporavanja tog stvaranja, u rasponu od stručne kritike u novinama do zvižduka u gledalištu?
Koliko se vidi, kod nas praktički i nema zabrana umjetničkih djela, ali kao da je trajno zabranjena publika! Kad smo u kazalištu, na koncertu ili na otvaranju neke izložbe posljednji put čuli zvižduk ili bilo kakav drugi, makar i najneznatniji znak negodovanja? Normalnim je postalo ono što je nenormalno, a to je grobna tišina.
Nije se uputno čak ni slobodno nasmijati, jer naša je publika tako temeljito upokojena da se i glasniji smijeh doživljava kao provokacija. Provokacija sa scene, to da. Odgovor na provokaciju iz gledališta, ne daj Bože! Odgovor može biti zvižduk, prosvjed, demonstrativni izlazak. Ali ga nema. Čak vas i na kraju, kad je predstava već gotova, i kad vas već bole dlanovi od pljeskanja, razvođačice znaju upozoriti da još nije vrijeme za izlazak. Ili vam biljeteri jednostavno ne žele otvoriti vrata! Ne smijete van dok se umjetnici još klanjaju.
Nije tome davno, u Zagrebu je na međunarodnom kazališnom festivalu izvedena predstava opisana kao “divlji kaos i na sceni i u gledalištu”. Divlji su se glumci svim silama trudili rastjerati pitomu publiku. Pljuvali su po njoj, zalijevali je pivom, gađali bocama, ali uzalud. Broj gledatelja prorijedio se tek kad su izvođači po dvorani počeli bacati pravu sjekiru! Tek su se tada naše ovčice ohrabrile da napuste poprište umjetničkog čina!
Svemoćni proizvođači spektakla, nemoćna raja - nije li to samo slika općih društvenih prilika? Nije li krotkost publike samo posljedica krotkosti navodno slobodnog građanina u političkoj areni? Ne bi li, uostalom, bilo bolje na vrijeme zviždati i prosvjedovati, nego čekati da polete sjekire?
