Otkako nam je Stjepan Mesić u sumrak starog HDZ-ova režima, nošen valom predtrećesiječanjske euforije, usadio u glavu zavodljivu pomisao da će Ivić Pašalić i svi nižerangirani sudionici lopovskih privatizacija i pljačke Hrvatske završiti u zatvoru, perodično nas u tih šest godina obnavljanjem interesa za tu vrst slučajeva zapljuskuju valovi kolektivističke katarze.
Ovih tjedana doživljavamo možda najjači takav val upravo od vremena Mesićevih neostvarenih prijetnji, koje ni danas nisu ništa manje šarmantne nego kada ih je očito bez puno temelja lansirao, ali bojim se da posve pouzdano mogu predvidjeti ishod svih slučajeva kojima su se izdašno bavili “Dnevnici”, “Epicentri”, “Otvoreno”, “Lica nacija” i druge informativne ili kontakt-emisije nacionalnih postaja koje nam ponovno bude lažnu nadu u to da pravda ipak čeka negdje iza vrata.
Braneći sebe od optužaba za planiranje otmice sina nekadašnjega prijatelja i poslovnog partnera, generala Zagorca, Hrvoje Petrač počeo je razorno uvjerljivo raskrinkavati lanac bezobraznog bogaćenja jednoga od glavnih nabavljača oružja za Hrvatsku vojsku. Razotkriva se i cijeli niz drugih načina pljačkanja države i dijaspore kroz postojanje tajnih računa kojima su Zagorec i njemu slični ekskluzivci, busajući se u prsa nacionalnog ponosa, od poslušnih sinova domovine postajali njezinim vlasnicima.
Neki stručnjaci osnovano sumnjaju da se predsjednik uprave Plive Željko Čović obogatio na trgovanju dionicama pod uvjetima koje zapadni poslovni svijet oštro kažnjava, a da je tome tako, govori najnovija presuda bivšem glavnom ravnatelju posrnuloga diva Enrona Jeffreyju Schillingu koji je zbog malverzacija zaradio 24 godine zatvora. No, to je Amerika; ondje, kako je kod Stankovića prošle nedjelje staloženo objasnio Mirko Ilić, gotovo i nema sudskih tužakanja zbog vrijeđanja, ali zato i najkrupnije ribe idu u zatvor dokaže li im se krivnja.
Ovdje je stvar obratna, sudske tužbe i presude za uvrede časti frcaju na sve strane, a za bjesomučne pljačke društvene imovine, tko vas pita. Zato se nemojte previše nadati ako gledajući TV program ovih dana mislite da ćete konačno osjetiti zadovoljštinu jer će neki od prvaka gospodarskog ili političkog kriminala nakon ovih ponajprije medijskih procesa zaglaviti iza brave. Ako vas je život na ovim prostorima ičemu trebao naučiti, onda je to da ljudi s jako velikom lovom, a tu govorimo o desecima milijuna eura, ne završavaju u zatvoru s odgovarajućim kaznama.
Ako ste pak gajili iluzije da je kremiranje elegantniji način da se oprostite od ovoga svijeta od varijante da trunete u lijesu niste smjeli gledati posljednju “Istragu”. Dokazujući kako radnici u krematoriju nemaju prostora za navodne malverzacije koje im se pripisuju, “Istraga” je pokazala cijeli proces kremiranja pokojnika od trenutka kada lijes s njim izmakne pogledu tugujuće rodbine i prijatelja. Mnogi su to zamišljali ovako: snažni plamen od 1500 Celzija malne u djeliću sekunde pretvori tijelo u prah koji se u dostojanstvenoj tišini pohrani u urnu.
Ako želite i dalje vjerovati da je to tako, onda na ovom mjestu prestanite čitati! Jer, stvarnost nije ništa manje dramatična od onoga poglavlja romana “Elementarne čestice” u kojem Michel Houellebecq ničim izazvan podrobno krene opisivati što se događa s tijelom pokopanoga trupla: od pokapanja do potpunoga raspadanja naša tijela prolaze kroz pet velikih faza tijekom kojih se uredno i kao po preciznim uputama izmjenjuju različite vrste nametnika dok ciklus ne bude završen.
U slučaju kremiranja proces nije tako dugotrajan, ali nije ništa simpatičniji: tijelo u peći ne puno većoj od onih za pečenje pizza gori punih sat i pol, a nakon toga preostaje mljevenje neuništenih kostiju. Originalni zvuk takvoga drobljenja bio je stravičniji od cjelokupnog nedavnog HTV-ova ciklusa horora i ta me surovost navela da samo još više posumnjam u vjerodostojnost elegantnih metafizičkih iskustava “povratnika”, ljudi koji su doživjeli kliničku smrt i usporedili umiranje s putovanjem kroz mračni tunel na čijem se kraju nalazila neka zasljepljujuće jaka svjetlost. Uostalom, kako vjerovati iskazima ljudi koji definitivno u trenucima o kojima pričaju nisu bili pri svijesti? Mislite li da sam mračan, sjetite se da je za nekoliko dana Dan mrtvih. Samo na svoj način pokušavam biti prigodan.
