Više malih nebodera s javnim sadržajem u prizemlju i na prvom katu. Koji su i samoodrživi, montažni i prefabricirani kako bi se ubrzao proces gradnje i izbjeglo zauzimanje pločnika. I s puno više zelenih površina u sklopu donjogradskog bloka u kojem će se podići ili pak u sklopu same zgrade, bilo u vidu parka ili vrta za stanare. To je tek dio vizije Donjeg grada, onako kako su ga zamislili Maroje Mrduljaš, profesor na Arhitektonskom fakultetu, i Pero Vuković, mladi hrvatski arhitekt te tim iz njegova studija ARHIV. On je, domeće Mrduljaš, bio važan za širi pogled na cijelu stvar, budući da u studiju djeluju i Amerikanci te Južnokorejci koji imaju drukčiji odnos prema Zagrebu. Viziju su predočili u studiji "Donji grad – već sutra" u kojoj je ponuđen čitav niz mogućih scenarija obnove glavnog grada nakon potresa. Ona se uoči godišnjice zagrebačkih 5,5 po Richteru javno predstavlja danas u galeriji Oris u Držislavovoj, a u Večernjaku prvi donosimo rezultate.
Ključna tema desetljeća
Studiju je financirala INGRA koja obnovu i razvoj grada prepoznaje kao jednu od ključnih tema u sljedećem desetljeću. Njezinim financiranjem tvrtka želi olakšati dijalog između investitora, građana i predstavnika Grada u pronalasku rješenja koje će omogućiti da se Donji grad revitalizira. Gradu Zagrebu, odnosno dogradonačelniku Luki Korlaetu, studiju su predstavili još lani, no osim reakcije da mu se koncept sviđa, kaže Mrduljaš, daljnju povratnu informaciju oko moguće suradnje još nisu dobili.
– U to vrijeme pročelnika svih ureda koji bi mogli biti uključeni u proces nije bilo, bili su postavljeni vršitelji dužnosti, pa se realno nije ni moglo konkretno razgovarati. No godišnjica potresa idealan je povod za nastavak – govori Mrduljaš. Trebalo im je četiri mjeseca intenzivnog rada da bi došli do rješenja, istraživali su i tri bloka, onaj između Klaićeve, Kačićeve, Deželićeve i Primorske, između Draškovićeve, Jurišićeve, Palmotićeve i Đorđićeve te južno od Berislavićeve, a onda su sve predstavili i drugim stručnjacima, etnolozima, antropolozima, sociolozima, stručnjacima za energetsku gradnju, pravnicima... kako bi čuli njihove komentare te doskočili potencijalnim problemima.
– Imovinsko-pravna pitanja, koja su najveći problem, riješila bi se pojedinačnim intervencijama na jednoj, dvije ili tri parcele. Upravo zbog zavrzlama s vlasništvom ne "rješavamo" cijeli donjogradski blok, koji također želimo staviti u javnu funkciju, već jedan njegov dio.
Dakle, 95 posto bloka ostaje kako jest jer se lakše dogovoriti s nekoliko vlasnika nego sa svima koji ondje žive. Ali će se potaknuti druge investitore na dodatne intervencije – govori Mrduljaš. Uzeli su u obzir intervencije zbog kojih se ne mora mijenjati Generalni urbanistički plan (GUP), poput revitalizacije blokova, odnosno dvorišta unutar zgrada, koji su trenutačno zapušteni, a zapravo su, dodaje Mrduljaš, puni potencijala. No za to je nužno njihovo povezivanje s ulicom te dodatni sadržaj u blokovima, poput kafića ili parkova za djecu. Ipak, želi li se Donjem gradu dati novi izgled, ovaj tim zagovara malo drukčiji pristup, za što se pak mora mijenjati GUP.
– To bi značilo zamjensku gradnju, a dozvoljavamo i višu katnost na određenim mjestima, no ne da se ode previše u visinu, do osam katova. I to po principu javno-privatnog partnerstva, gdje bi se, ako investitor ima interes i želju graditi, njemu dala mogućnost veće katnosti. S tim da bi gornji katovi bili stambeni, a prizemlje i prvi kat bili bi namijenjeni javnom sadržaju, za vrtiće, škole, razne institucije... No pojedinačne investicije ne bi trebale "raubati" svoju parcelu do maksimuma, već je cilj putem formiranja javnog prostora, uvođenja novih programa te doprinosa održivosti grada doprinijeti javnoj domeni – govori Mrduljaš. I pritom ne bi slijedili aktualnu praksu "plombiranja parcele" od ruba do ruba.
Da bi se ti minineboderi dobro uklopili u prostor, ističe, vidi se po postojećim primjerima, neboderu na uglu Masarykove i Gundulićeve, onom na križanju Gajeve i Bogovićeve, na glavnom trgu, pa i zgradi Matice hrvatskih obrtnika u Ilici. Na njihovim vrhovima, dodaje, mogli bi biti zeleni krovovi, gdje bi stanari mogli uzgajati i svoje rajčice, paprike ili koje god poljoprivredne sorte, a vrtovi bi mogli biti i vertikalni.
Ne treba se bojati promjene
– U strahu da bi se narušio identitet grada javlja se strah od hrabrijih prostornih intervencija. Recentna povijest pokazala je i nasilnost u zahvatima te pretjeranu izgrađenost pa je strah donekle i opravdan. No ne treba se bojati promjena, već treba stvarati nove vrijednosti – zaključuje ekipa. •
Vizija,koja bu i ostala samo vizija-na papiru