Trudovi su joj počeli oko 20 sati. No, u njoj nije bilo ni trunke straha.
Znala je što treba učiniti. Istog je trenutka Zlata Štefančić nazvala svoju primalju. Iako nije bila u smjeni, Blaženka Sumpor trudnici je dala upute, odjenula se i čekala. Čekala da je pokupe automobilom. Jer nije dopustila da u bolnicu odu bez nje. Te je večeri 1993. godine Zlata Štefančić rodila zdravog sina Ivana, a do dan-danas ne sjeća se kako je porod izgledao.
Oduvijek sam znala što hoću
– Sve je prošlo tako glatko i brzo uz Blažinu prisutnost da nisam sigurna što se točno dogodilo. Ma to je samo još jedna njezina čarolija – smije se Zlata Štefančić, tek jedna od rodilja Blaženke Sumpor, glavne primalje u rodilištu Kliničkog bolničkog centra Sestara milosrdnica, koja je otad porodila puno djece.
Njezin ponovni susret s nekadašnjom bebicom koju je držala u rukama, Zlatinim sinom Ivanom, danas 24-godišnjakom, inicirao je Večernji list. Jedna od najdugovječnijih zagrebačkih babica taj posao radi 31 godinu, a i kad ode u mirovinu, kaže, naći će načina da se nastavi brinuti o trudnicama. No, iako je već gotovo na kraju radnog staža, predanost poslu jednaka je kao i prvog radnog dana. Cijeli radni vijek provela je u popularno zvanoj Vinogradskoj, na trećem katu stare zgrade KBC-a.
– Oduvijek sam znala da ću biti primalja. Dok sam odrastala u zagorskom Jesenju, obožavala sam slušati priče babice koja je i s 80 godina po selu porađala trudnice. Kad je došlo vrijeme da se upišem u srednju školu, roditelji su imali drugih planova za mene, ali ja sam znala što hoću – govori Blaženka Sumpor, koja ima poprilično velik “fan klub”. Majke je znaju zaustavljati i na cesti, na aerodromu... No, od svih silnih poroda, ne želi izdvojiti nijedan. Svi su joj, kaže, svetinja, a najdraže joj je kad sve dobro prođe.
U bolnici u Vinogradskoj na svijet je donijela i svoju kćer i sina, danas 26-godišnju Valentinu te 22-godišnjeg Stjepana, a ne postoji žena ni muškarac koji su prošli kroz vrata rodilišta, a koje Blaženka nije pokušala nagovoriti da imaju barem još jedno dijete.
– Taj osjećaj kad u rukama držite živo i zdravo dijete, osmijeh i suze kojima svjedočite, to je razlog zbog kojeg volim svoj posao – ističe Blaženka Sumpor, koja je u međuvremenu završila studij sestrinstva te primaljstva, koji postoji u Rijeci. Voljela bi, kaže, do kraja svog staža vidjeti da se osnuje studij primaljstva i u Zagrebu.
Kao da im je skinula zvijezde
No, toplina kojom se ova primalja obraća trudnicama glavna je stvar zbog koje je pamte i one koje su rodile prije više od 20 godina.
– Volim razgovarati s trudnicama i razbiti im strah ako ga imaju. Trudim se da im pomognem da se na odjelu osjećaju kao doma. Donesem im kolačić, ispletem pletenicu, fotografiram ih, šalim se s njima... Meni su to sitnice, a oni me gledaju kao da sam im skinula zvijezde s neba – govori Blaženka Sumpor, iz koje se doslovce moraju “izvlačiti” rečenice. Ne voli ona da je se hvali, kaže skromno dok pokraj nje stoji knjiga dojmova s pohvalama na njezin račun. Naglašava da su ljudi s kojima radi u rodilištu njezin početak i kraj.
– Atmosfera u kojoj radite izuzetno je bitna za funkcioniranje cijele priče. Svi smo mi karike u lancu i bitno je da su sve karike dobre kako lanac ne bi puknuo – objašnjava.
Ekipa iz Vinogradske zaslužna je i za porast broja rođenih u toj bolnici. Iako se svake godine ondje prosječno rodi oko tri tisuće djece, 2016. završili su s gotovo stotinu više nego godinu prije. Rodilo se – 3035 beba.
moja Zagorka ❤