Bukovački ljetnikovci (kraj 18. – početak 20. st.) nastali su kao potreba imućnijih građana i crkvenih velikodostojnika da se „ljeti iz prašine i vrućine uklone u ljetišta”.
Smješteni su na rubnom (neurbaniziranom) području nekadašnjeg III. razdjela grada (sjeveroistočno od blokovskog područja Zagreba), na brežuljkastom terenu. Građeni su kao središta velikih imanja koja su se sastojala od vinograda, voćnjaka, pašnjaka, oranica i vrta uz kuću te gospodarske objekte.
Arhitektonsko oblikovanje, materijal i funkcija do rješenja vanjskog pripadajućeg prostora podređeni su pejzažu/raslinju te ih percipiramo i ocjenjujemo u kontekstu ambijentalnih vrijednosti tog šireg prostornog okvira. Nasuprot zatvorenosti i monumentalnosti historicističke palače, ljetnikovce karakterizira lakoća volumena, naglasak na otvorenosti i povezanosti vanjskog i unutrašnjeg prostora (stapanje s topografijom), romantičnog su i bajkovitog karaktera/krajolika („mješavina elemenata raznih stilova“).
Kontakt s vrtom/parkom omogućen je uz pomoć raskošnih terasa, trijemova i verandi kao produžena dnevnog boravka. Na izložbi su prezentirani po kriteriju „ritma“ pojavljivanja (prostorne pozicije) u odnosu na crkvu – svetište Majke Božje Remetske kao najvišu i najmarkantniju točku – “nukleus” toga prostora.
>>Od HAŠK-ova do stadiona GNK Dinama u 102 godine
