Povodom treće obljetnice zagrebačkog potresa gost u studiju Večernjeg TV bio je gradski zastupnik Ivica Lovrić, nekadašnji pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje pod čijom je ingerencijom u prvim danima nakon potresa započela obnova obrazovnih ustanova koje traje i danas.
Jeste li zadovoljni poslom koji su napravili vaši nasljednici kada je u pitanju obnova škola i vrtića?
Nisam. Kada je Zagreb pogodio potres, mi smo već prvog dana oformili skupinu statičara, a već idućeg dana aktivno krenuli s obnovom. U nepunih šest mjeseci, do početka iduće školske godine imali smo saniran 162 školski i vrtićki objekt. Vrtić Petar Pan na Kuniščaku obnovili smo do kraja 2020. i aktivno smo radili na 13 najteže oštećenih objekata. Započeli su radovi na svima, no danas, dvije godine kasnije od njih 13, obnovljeno je pet. Nova je vlast zaustavila i zakomplicirala radove, poništila tekuće natječaje...
Zbog čega?
Mislim da je razlog njihovo nesnalaženje, nesposobnost i nekompetencija. Gradonačelnik je neki dan trijumfalno obišao Gimnaziju Tituš Brezovački, a mi smo prije njega tamo ugovorili radove za 30 milijuna kuna koji su zbog njihove nesposobnosti narasli na 55 milijuna, a vrlo je izgledno da će se propustiti rok prijave na Fond solidarnosti.
Što je pošlo po krivu s Titušem?
Mijenjali su tehnologiju obnove. Umjesto armirano betonskog torkreta, u troškovnicima su ga mijenjali za neke uvozne, skuplje komponente i tu postoje ozbiljne indicije da je netko imao osobne koristi. Zagrepčani će na obnovi Tituša biti oštećeni za nekoliko desetaka milijuna kuna, a sredstva iz Fonda se neće povući jer škola neće biti obnovljena do kraja lipnja. Da nisu raskidali ugovore, Tituš bi bio završen u rujnu 2021.
Kazali ste nedavno da su se gradske vlasti povukle iz cjelovitih obnova nekih škola. Kojih?
To su primjerice Baletna škola na Ilirskom trgu, Škola za primijenjenu umjetnost i dizajn gdje sve stoji a imali smo natječaj, Gornjogradska gimnazija za koju na mrežnim stranicama grada piše da se radovi izvode, a ne izvode se, Prva ekonomska što je također bilo ugovoreno pa raskinuto, sve zbog nesnalaženja i mogućih nečijih interesa. Zbog toga oko 4000 srednjoškolaca ne ide u svoje škole. Plesna škola u Zagorskoj je za rušenje, a ništa se ne radi, OŠ Donji Dragonožec također, a ništa se ne događa, no ako odete na mrežne strance Grad Zagreba, hvale se da je obnovljeno 168 objekata. Zaboravljaju da su 162 bila obnovljena prije njihovog dolaska na vlast, a ostalih šest su obnovili zahvaljujući već ugovorenim i započetim radovima. Oni su ih završili no tako da su usporili obnovu, OŠ Miroslava Krleže za šest mjeseci, OŠ Ivan Merz za godinu dana... Sve ono što su završili, razvukli su i poskupjeli radove.
Koliko oduljenje radova ima veze s konzervatorskim zahtjevima?
Nema prevelike. Konzervatori su se umiješali, a promjenom vlasti došla je i promjena vodstva Zavodu za zaštitu spomenika kulture i prirode. Aktualna vlast je kod obustave radova zloupotrijebila Zavod jer je do smjene vlasti imao jedno mišljenje, a sad ima drugo. Neobično je i to da je nakon promjene vlasti Zavod naručivao mišljenja od privatnih poduzeća i pretakao ih u svoja rješenja što je potpuno neuobičajena praksa.
Koju ulogu u obnovi ima Ministarstvo obrazovanja?
Ministarstvo je bilo zaduženo za raspolaganje novcem Fonda solidarnosti. Nakon potresa, bili su korektni i tada su nam locirali 1,2 milijardi kuna za obnovu obrazovnih objekata. Do sada je grad od toga naplatio nešto manje od 40 milijuna eura. Kada su u pitanju škole, neće sve potrošiti ni približno jer će se propustiti rok.
Gostujući na našem okruglom stolu, dogradonačelnik Luka Korlaet rekao je da će se Fonda do 30. lipnja povući 200 milijuna eura za obnovu zgrada javne namjene te da je u mandatu prethodne vlasti povučeno samo 12 milijuna kuna.
Dogradonačelnik u svom stilu zamagljuje i krivo prikazuje podatke. Javni poziv za prijavu na Fond solidarnosti na koji smo se mogli javiti objavljen je 27. travnja 2021. odnosno 15 dana prije lokalnih izbora. Nismo mogli povući jer nismo mogli ni aplicirati. Kada su preuzeli vlast, dočekale su ih 162 obnovljene škole sa svom dokumentacijom potrebnom za prijavu na Fond. Mi smo odradili posao, a oni su povukli novac. Nismo se mogli prijaviti ni da smo htjeli. Ovih 200 milijuna koje spominje povući će se za mostove, a mi smo samo za škole osigurali 160 milijuna eura od kojih oni neće na kraju povući niti polovicu. Radi se o velikom fijasku kada je u pitanju povlačenje Novca iz Fonda što će se vidjeti u lipnju kada prođe rok.
Vratimo se tri godine unatrag. Kako je izgledao vaš 22. ožujka 2020.?
Nisam bio u Zagrebu tu noć, no probudili su me odmah, nekoliko minuta nakon potresa. Nikad brže nisam došao iz Dalmacije u Zagreb, a još dok sam se vozio, nazvao sam kolegicu Dizdar zaduženu za održavanje objekata pod mojim uredom, rekao da žurno oformi ekipu statičara koji će obilaziti vrtiće i škole. Naš ured u Ilici 25 dobio je žutu naljepnicu pa smo radili s ulice. Već to poslijepodne u stožeru Ureda za upravljanje hitnim situacijama ekipirali smo šest, sedam sjajnih statičara i već idućeg dana krenuli s obilaskom škola paralelno otklanjanjem ugroza. Pregledali smo prvo najoštećenije, a zatim i svih 450 objekata u Zagrebu.
Niste čekali Zakon o obnovi?
Ne da ga nismo čekali, nego smo obnovili što smo mogli prema tada važećim propisima, Pravilniku o održavanu građevina, i Pravilniku o jednostavnim građevinama te važećem Zakonu o gradnji. Kada je Zakon o obnovi donesen u rujnu, pustili smo većinu zagrebačke djece u škole.
Prve dane nakon potresa obilježile su i nesuglasice između pokojnog gradonačelnika Milana Bandića i ministra graditeljstva Predraga Štromara. Koliko je to otežavalo proces obnove?
Država je, kao i danas imala svoju ulogu u obnovi, grad svoju. Grad Zagreb je bio zadužen za sanaciju javnih objekata, uklanjanje ugroze s ulica. Odvezli smo oko 70 000 tona građevinskog otpada s ulica, pomagalo se u sanaciji zabata, dimnjaka... Uvijek je dojam da se moglo više, no porazan je podatak da u tri godine nije napravljena niti jedna zamjenska kuća. Mi smo napravili dvije u Čučerju, jednu obiteljsku i jednu za potrebe župe. Financirala ju je Biskupija Željezno iz Gradišća, završene su već u ljeto 2021. Biskupija Željezno je financirala materijal, a ja sam s tadašnjom zamjenicom gradonačelnika Jelenom Pavičić Vukičević sudjelovao u pronalaženju donatora koji su napravili temelje i sve drugo što je bilo potrebno.
Poražavajuće je, kažete, da nema izgrađena kuće. Koja je vaša ocjena cjelokupnog stanja obnove?
Radi se puno na obnovi kulturnih, sakralnih i zdravstvenih ustanova što je pod ingerencijom države, Ministarstava kulture i Ministarstva zdravstva, no zakazalo se u obnovi stambenog fonda, zgrada i obiteljskih kuća. Ispod radara prolazi i sanacija vodovoda. Nakon potresa snimljeno je satelitski stanje zagrebačkog vodovoda. Locirano je da curi na 1000 mjesta i napravljen je projekt i priprema za javnu nabavu. Procijenjeni troškovi su 150 milijuna kuna, no kada je Tomislav Tomašević došao na vlast, odbio je raspisati natječaj. Da nije, uštedjeli bismo jako puno, a moglo se financirati dijelom iz Fonda, a drugim iz Fonda za sprečavanje curenja vode.
Kako prema vašem mišljenju ubrzati obnovu?
Konačno imamo Zakon koji je životan i koji je pojednostavio proceduru pa mislim da će sad konačno krenuti, sa zakašnjenjem. Ono što obnavlja Vlada, tu vidim naznake, no kada je u pitanju ono što treba Grad, odnosno komunalna infrastruktura, vodovod, ceste, tu ne vidim n ikakve pomake, ne čini se praktički ništa.
Jesu li zagrebačke škole statički sigurne?
Zagrebačke škole su sanirane. Njih 13 je predviđeno za cjelovitu obnovu, no sve zagrebačke škole, a ima ih koje su građene od početka 17. stoljeća, Gornjogradska čak i ranije trebale bi proći snimku stanja otpornosti na potres. Izradili smo model snimanja takvog stanja svih škola izgrađenih prije 2011. kada je usvojen Eurokod 8, koji propisuje podizanje otpornosti javnih objekata na razinu 3. Pripremili smo popis škola, prijavili na javnu nabavu za to, trebalo se financirati iz NPOO-a, ministar Fuchs dao je zeleno svjetlo jer bi se nakon toga napravili projekti za cjelovite obnove svih škola i podizanje na razinu 3. Pilot projekt je trebala biti 18. gimnazija i ustanovilo se da je otporna na potres negdje između 10 i 20 posto. Ne daj bože još jedan potres, ona bi se srušila, a građena je 1953. armirano je betonska, no preprojektirana i loše izvedena. Tomašević je u listopadu 2021. potpisao ugovor za radove koji nikad nisu počeli, upozoravao sam ga na to još kao savjetnik, sada kao zastupnik, no ništa se ne događa, što je teško objašnjiv paradoks.
Mogu li roditelji sa sigurnošću slati djecu u tu školu?
U 18 gimnaziju sigurno ne, niti bih ja sa sigurnošću slao svoju djecu u tu školu.
Muljamo i Lažemo jer Možemo!