U razredu je netko ispričao šalu i svi se tome grohotom smiju. Ali, Ivona ne. Gluha je od rođenja. Najviše joj smeta, kaže, što nikad nije u tijeku događanja i sve joj trebaju naknadno prepričavati. Petnaest joj je godina i upisala je Gimnaziju Lucijana Vranjanina.
Država ne plaća
Najveća joj je pomoć i podrška tijekom školovanja njezina sestra blizanka Matea. No, već mjesec dana Ivona prati nastavu pomoću daktilografkinje Jelene.
– Puno mi je lakše, jer onda imam zapisano sve što su nastavnici rekli. U osnovnoj sam morala uzimati bilješke od kolega i to mi ponekad nije bilo dovoljno – kazala je Ivona Mlakar. Daktilografske usluge omogućila joj je udruga za zaštitu prava (na)gluhih osoba Videatur.
– Budući da je to kod nas nešto sasvim novo, ne postoji kriterij za financiranje iz državnog proračuna. Nažalost, naša udruga ima mogućnosti da te usluge korisnicima financira samo do rujna – objasnila je 29-godišnja volonterka udruge Iva Hiršl te istaknula kako je nedavno bila u Češkoj gdje ta usluga postoji već osam godina. Ona je na poslijediplomskom studiju na Ekonomskom fakultetu. Nagluha je i imala je, kaže, zbog toga problema tijekom studiranja.
– Rijetke su gluhe i nagluhe osobe koje su dobri čitači s usana. Na predavanjima je problem ako se profesori šetaju po dvorani ako su okrenuti prema ploči ili istodobno govore i izvode eksperiment – kazala je Iva.
Ostvarila životne planove
– Najgore je pričati kao da sam između dva svijeta, kaže 27-godišnja Sandra Bakula. “Kao da govorim dva strana jezika – govorom i gestom.”
Sluh joj je oštećen od rođenja. No, nije, kaže, dopustila da joj to poremeti životne planove. Inženjerka je informacijske tehnologije, radi, a i trenira rukomet.
– Kakve veze ima gluhoća uha ako um čuje – citirala je Victora Hugoa.
