Stradalo je 25 tisuća objekata, šteta je procijenjena na gotovo 12 milijardi eura, a obnova još traje. Josip Atalić, voditelj Hrvatskog centra za potresno inženjerstvo i profesor na Građevinskom fakultetu, među prvima je nakon udara u ožujku 2020. okupio tim stručnjaka i započeo hitne preglede zgrada. S petogodišnjim odmakom govori o tome koliko je sigurnost poboljšana, koji su najveći izazovi te što Hrvatska može naučiti iz iskustava drugih zemalja, poput Italije.
Kada bi nas danas pogodio jednako jak udar, bismo li prošli bolje? Osvješteniji smo i spremniji što se tiče sustava intervencija nakon potresa. Također, obnovljene zgrade imaju jaču otpornost, no dug je put pred nama.
Kako napreduje obnova? Pokazala se zahtjevnom zbog problema poput nepredviđenih instalacija i nepotpunih nacrta. Rješenje je u dugotrajnom investiranju, no svijest o ulaganju i održavanju postoji, i kod građana i u državnim tijelima.
Koja su najrizičnija područja u metropoli? I dalje je to Donji grad. To smo utvrdili još 2014. kada je za Europsku komisiju rađena nacionalna procjena rizika, a Zagreb odabran kao scenarij zbog svoje važnosti i koncentracije ključnih institucija. Naime, u slučaju potresa nisu ugrožene samo zgrade i ljudski životi, najveći rizik predstavlja moguća paraliza državnog sustava. A nama su ministarstva i bolnice smješteni u prostoru koji je identificiran kao najkritičniji.
Koliko su obnovljene zgrade sada sigurnije? Sigurnost im je znatno veća, iako se nisu sve mogle u potpunosti prilagoditi suvremenim standardima. Rekonstrukcija bilo koje zgrade zahtijeva usklađivanje s Eurokodom, no mnoge su građevine u Donjem gradu starije od 150 godina, što ograničava mogućnosti potpune prilagodbe. Obnova je stoga usmjerena na realnu sigurnosnu razinu. Zgrade koje su prije potresa zadovoljavale tek od 10 do 15 posto suvremenih standarda, iako to možda ne zvuči idealno, sada dosežu više od 50 posto. Time su znatno sigurnije i mogu izdržati većinu mogućih potresa u Zagrebu. Kod najjačih mogućih i dalje bi došlo do ozbiljnih oštećenja, no važno je razumjeti da ni novije zgrade nisu projektirane da ostanu netaknute, već da apsorbiraju udar i zaštite ljudske živote. Bolnice pak moraju biti građene tako da ostanu uporabljive i nakon potresa.
Jesu li građevinski propisi danas stroži i prilagođeni seizmičkim rizicima? Građevinski propisi u Hrvatskoj temelje se na europskim normama, koje su se u posljednjih 50-ak godina više puta mijenjale i danas su na pristojnoj razini. No, nakon svojih iskustava s potresima, Italija je razvila posebne propise fokusirane isključivo na seizmičku otpornost, prilagođene i starijim građevinama, koje iduće godine cijela Europa planira preuzeti. Tako će građevinska regulativa bila usklađena s najnovijim iskustvima i praksama.
Često se referirate na Italiju, jesu li mjere koje su oni uveli dugoročno poboljšale sigurnost? Nisu nužno donijeli bolje mjere, ali su krenuli prije. Oni su unatrag dva desetljeća imali razarajuće potrese svakih nekoliko godina i prva reakcija bila je promjena zakona. Točno se može pratiti po ljestvici što su oni radili i što mi radimo, a bilo bi dobro da, poučeni njihovim iskustvom, možemo preskočiti neke faze i njihove greške. Primjerice, velik su novac počeli ulagati u sustave, institucije, organizaciju i pojačanja zgrada tek kada im se srušila škola i, ako se ne varam, poginulo 12 djece. Recimo da smo Italiju postavili kao zeca kojeg lovimo i stvarno imamo dug put pred sobom. Osim toga, često ih spominjem i jer je slična tipologija zgrada.
Nerijetko upozoravate i na to da je potreban zakon o potresima. Što bi konkretno trebao sadržavati? On je refleks na manjkavosti koje smo uočili nakon potresa. Trenutačno su pravila vezana za potrese raspršena u različitim zakonima, što je otežalo reakciju. Treba nam zakon koji će objediniti sve ključne propise, od preventivnih mjera prije potresa do protokola postupanja nakon njega. Konkretno, trebalo bi jasno definirati tko ide na teren, kako se i prema kojim obrascima provode pregledi zgrada te što slijedi nakon procjene stanja. Primjerice, nakon zagrebačkog potresa pregledavali smo zgrade samo radi savjeta građanima o sigurnosti ulaska, pritom su naljepnice koje smo stavljali označavale uporabljivost, a ne stupanj oštećenja, a poslije su postale temelj za obnovu. Dakle, zakon bi osigurao jasnije i učinkovitije postupanje u takvim situacijama. Ministar Branko Bačić svjestan je problema i pozitivno gleda na inicijative pa se nadam da ćemo u skorije doba riješiti taj problem.
Hrvatski centar za potresno inženjerstvo tražio je od Zagrepčana podatke o njihovim zgradama, kakav je bio odaziv? Netom nakon potresa gotovo 40 tisuća stanovnika prijavilo je oštećenja, ili telefonski ili putem aplikacije, a pritom su davali nekoliko općenitih informacija i četiri-pet slika po kojima smo mogli vidjeti prioritete. Malo poslije, kada smo započeli s nacionalnim projektom procjene rizika i molili građane da ispune ankete ili da nam učitaju nacrte koje imaju, kako ne bi sve ostalo na razini pretpostavke, odazvalo ih se manje od tisuću.
Što svaki vlasnik stana ili kuće sada može učiniti da vam olakša? Kao što liječnik postavlja dijagnozu na temelju pretraga, tako i projektant treba detaljne podatke kako bi procijenio što je potrebno učiniti. Nakon potresa, naši su inženjeri morali često donositi odluke o sigurnosti zgrada i davati odobrenja ljudima da se vrate u stanove bez dovoljno podataka, a to nam je s ljudske strane velik teret. Zato je ključno unaprijed dokumentirati stanje zgrade kako bi se u kriznim situacijama moglo brzo i točno reagirati.
Koliko ljudi uopće mogu znati o otpornosti svojih zgrada? Recimo, ja bih o svom autu znao reći neke osnovne informacije, kao i o zdravlju. Zar nije fer da onda i o prostoru u kojem provodim većinu svog vremena znam isto?
Treba li uvesti redovite provjere otpornosti zgrada, slično kao tehnički pregled za automobile? To se sada uvodi Zakonom o upravljanju i održavanju zgrada. Važno je znati je li netko, primjerice, srušio nosive zidove ili energetski obnovio zgradu i time je dodatno opteretio. Osim toga, radimo na uvođenju seizmičkog certifikata koji bi stanarima pružio jasnu sliku o sigurnosti njihove zgrade.
