Ubrzanu gradnju i širenje Dubrave pratili su veliki komunalni problemi od kojih je najvažnije bilo pitanje vodovoda i kanalizacije, aktualno od prvih doseljeničkih valova u Dubravu, ali i više desetljeća nakon ulaska tog područja u sastav Zagreba početkom 1950-ih. Bili su to problemi koji su pratili različite dijelove Zagreba koji su prihvaćali mnogobrojne nove doseljenike.
Ljudi su u nedostatku vodovoda uglavnom koristili pumpe za vodu ili bunare u vlastitim dvorištima ili na javnim površinama. Vodovodna mreža građena je postupno. Tako se, primjerice, tek 1978. planira gradnja vodovoda u pojedinim ulicama Donje Dubrave nedaleko od središnje Ulice Dubrava. Ulične pumpe kakve su postojale u Dubravi bile su postavljene i u drugim dijelovima Zagreba.
Bilo je i mnogo neasfaltiranih cesta. Prema izvješću s početka sedamdesetih, od 119 ulica koliko ih je tada registrirano na području Gornje Dubrave, potpuno su bile asfaltirane samo četiri (Oporovečka, Ljubijska, Teslićka, Borska – I. dio). Navodi se: ulice zapravo sliče na seoske, kolne putove. Kakva je situacija kada padne snijeg ili kiša nije teško zamisliti.
Komunalna pitanja bila su i česta tema općinskog lista Dubrava pa se, primjerice, u tekstu pod naslovom “Asfalt je san mnogima!” predstavlja komunalna karta Dubrave koja ističe vodovod, kanalizaciju te neasfaltirane i zapuštene ceste kao najveći komunalni problem. Spomenute teškoće rješavane su i pojedinačnim akcijama u kojima su veliku ulogu imali samodoprinosi građana, a ponekad bi i sami stanovnici preuzeli inicijativu za uređenje svojeg okoliša kao što pokazuje i fotografija iz Mikanovačke ulice iz Donje Dubrave.
