Pomaknete li se od Kvatrića prema Dubravi jednu stanicu, siđite. Puno je birtija u Zagrebu, ali ovdje postoji jedna kakvu ćete drugdje teško naći. Kupica je ovdje već 70 godina. Prije četiri godine o njoj je snimljen i po njoj nazvan dokumentarni film redatelja Marija Vrbančića. Njegovo je snimanje inicirao stalan gost, poznati naš filmaš Vladimir Tadej. Priznajte, rijetki to zaslužuju. Prošla je Kupica svašta, nastala je u zgradi koja je sagrađena na mjestu prizemnice 1946., lokal je bio državni do 90-ih kada se u postupku denacionalizacije vraća vlasnicima. Od njih ga kupuje Barbara Ivanjko, za goste i prijatelje Barica, vlasnica, ali i simbol Kupice već 20 godina.
Dolaze i fakini i gospoda
Od nje je ovdje duže jedino gospođa Anđela Petković koju je ovdje našla. Ime, kaže, nije htjela mijenjati, ovo je oduvijek bila Kupica.
– Kredit sam nedavno vratila i nije bilo lako, pamtimo i bolje dane kada su oko nas na Maksimirskoj bile tolike jake tvrtke. Danas se nekako svi natječu u nižoj cijeni. Ali, ne odustajemo, ovdje se oduvijek jela domaća, tradicionalna hrana, kaže Barica. Fileki, grah, gulaš, pečenja, pa onda štrudle i bučnica ono su što Kupicu desetljećima drži na obveznom zagrebačkom meniju. Sad je zimska ponuda, fileki i grah najbolje idu.
– K nama dolaze baš svi, od zagrebačkih problematičara i fakina do gospode i akademika. Često navrate Šime Strikoman i Boris Veličan. No, dobrodošli su svi i svi su ovdje cijenjeni i poštovani – kaže nam Barica Ivanjko. Doista, kada u Kupicu uđete, kao da ste izašli iz vremena vanjskog duga, mandatara, izbora… Sve kao da ćete negdje iza ugla začuti glas Franje Šafraneka. Prostor je Barica uređivala sama, baš onako kako treba, s onim pravim, domaćim, arhaičnim štihom. Drvo, instrumenti i – kupice. Gosti su opušteni, u Kupici je sve lagano, tek tu i tamo podići će se tonovi ako se zapodjene razgovor o politici ili, još gore, krizi.
– Atmosfera je ovdje domaća, svi se znaju. Svaki gost ima svoj stol, kaže gospođa Blaža Dejak koja u Kupici radi već šest godina. I ne bi je, kaže, mijenjala jer ovdje su gosti drugačiji, prirodniji, zna se i zapjevati, u kasnijim satima čak i pokoja borbena. Četvrtkom, već posljednjih deset godina, ovdje su nekadašnji članovi KUD-a Remete koji za goste zasviraju tamburice, uz njih se nerijetko proslave i rođendani.
– Tradicionalni bajs, tamburice bisernice ono su što se ovdje čuje. Ali i dude koje su naš tradicijski instrument, glazbalo naših predaka – kaže Barica koja je svirala i s Ladom u sekciji tradicijskih glazbala. Sve je to kao neki klub, društveno okupljalište. Na stari zagrebački način. Kupicu ne zaobilaze ni mlađi, dobar gablec za 25 kuna za njih je savršen izbor.
Mesić se nije odvajao od stola
– Ma, 99 posto gostiju vraća se i ostaje, odavde odlazi samo tko umre. Redovito nam dolaze i gosti iz Novog Zagreba, poznajemo cijelo Rebro, tamo često ide dostava. Mi ne mijenjamo ništa, oduvijek je kod nas isto, drugačiji recept jednostavno ne vidim. Bilo je nekada puno više gostiju, ali nepošteno bi bilo reći da ne ide – govori Barica.
Stekla je Kupica i ozbiljne poklonike.
– Za jedne proslave u Lisinskom u povodu proslave Prigorskog dana bio je priređen domjenak, a od sveg ponuđenog Stepan Mesić nije se odvajao od našeg stola. I još ga je čudilo otkuda ribice u Kupici – govori Barica.
– Volim ovdje doći zbog atmosfere. Rijetka su takva prava zagrebačka mjesta, Kupica je oduvijek ovakva. I ne treba je nikada mijenjati – kaže nam gost za šankom.
Barica Ivanjko Kupicu prodala ne bi, u nju je utkala život, nada se da će je uskoro zamijeniti kći. Dođite u Kupicu, možete svakog dana jer rade i za svaki praznik. Vrata su Kupice uvijek otvorena.
Istina kupica je pravi stari domaci zagrebacki kafic onak za nas domace i nema tu onih sa špice naprlitanih i cuje se nase kaj ma zal mi je samo kaj nisam u mogucnosti cesce navratit al kad mogu navratim i tu je ta nasa domaca atmosfera samo nek tak ostane