Smiješno je razgovarati s brkatim gospodinom kojega uopće ne poznaješ. Još je čudnije ako je taj gospodin načinjen od aluminija i čini se da gleda svoj grad s anđeoskim mirom, kao da je vidio mnogo gradova i kao da očekuje da ih još više vidi. To, kao i druge neočekivane stvari, dogodile su mi se dok sam šetao Zagrebom, gradom koji nisam poznavao i koji možda nikad neću upoznati do kraja, ali koji, upravo poput lijepe žene, očarava na prvi pogled. I ostaje ti u srcu, upravo kako se to dogodilo Antunu Gustavu Matošu.
Došao sam u hrvatsku prijestolnicu da bih sudjelovao na zanimljivom skupu s temom Baštine urbanizma (Heritage Urbanism) koji se održavao u palači Drašković u Opatičkoj ulici. Održao sam i nekoliko predavanja na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Rekli su mi da se Zagreb najbolje upoznaje pješice. Prešao sam Gornji i Donji grad i uvijek novim ulicama. Konačno sam vidio i razumio te udaljenosti koje su mi se, dan za danom, činile sve kraće i sve poznatije. Na kraju sam prestao brojati kavane i pekarnice koje se redaju jedna za drugom, prepustio sam se bojama tržnice Dolac i dogovarao susrete, baš kao pravi Zagrepčanin, „pod repom“ konja bana Josipa Jelačića. Više od čvrste i sigurne umjetničke i arhitektonske ljepote Katedrale i crkve Sv. Marka, dojmila me se odana pobožnost vjernika u Kamenitim vratima.
Stalan tok laičkog života koji prolazi kroz vibrantan magnet vjere. Mjesto prolaska koje postaje trenutkom statičke refleksije. Kratak trenutak koji navodi na razmišljanje, bez obzira jesi li vjernik ili ne. Lijepo je to, tiho upozorenje za ovaj period promjene kroz koji prolazi naša Europa. Upozorenje na krikove koje ponekad ne želimo čuti, ali koji nas okružuju.
Što bi Zagreb bio danas bez doprinosa tolikih arhitekata, umjetnika, književnika, znanstvenika i običnih ljudi koji su pridonijeli da postane jedinstven? Kao profesor na Arhitektonskom fakultetu sveučilišta Politecnico di Milano smatram da je zbroj dijelova uvijek viši (važniji) od svega. Uvijek postoji nešto nedostižno što nas mora iznenaditi i gurnuti nas izvan naših granica. Kako smo raspravljali u dva dana znanstvenog skupa: koje smo nasljedstvo dobili od prošlih naraštaja, što ćemo ostaviti budućim naraštajima? Možemo li reprogramirati našu sadašnjost? Moramo li govoriti samo o održivosti?
Eto, poput Matoša, zaustavimo se malo da promislimo Zagreb. On nam govori jezikom života.
