Tek su mu 22 godine, a već u svojoj kolekciji ima na stotine jedinstvenih predmeta koje je “upecao” na Hreliću, Britancu i sajmovima antikviteta po cijeloj Europi. On je Denis Svirać, najmlađi hrvatski kolekcionar, koji je strast prema skupljanju starina i rariteta naslijedio od roditelja restauratora, a danas svoje antikne predmete nedjeljom prodaje na Britancu.
U svijetu ih je samo 20-ak
Ne sve, doduše, neke sebično čuva jer su mu, kaže, neprocjenjivi, poput plakata koji je za najskuplji film bivše države, legendarnu “Bitku na Neretvi”, naslikao Pablo Picasso. Film je bio nominiran i za Oscara, a Picasso za svoj rad navodno nije tražio novac, nego sanduk s 12 butelja najboljega jugoslavenskog vina. Plakat je pak u njegovoj kolekciji dvije godine, otkako ga je pronašao na “buvljaku”, a priželjkivao ga je cijelo desetljeće. U svijetu, naime, ima svega 20-ak sačuvanih primjeraka pa mladog skupljača zbog plakata starog pola stoljeća svakodnevno zovu kolege kolekcionari, muzeji, umjetnici... Neki ga žele samo vidjeti, a neki i otkupiti.
– Koja je to sreća bila kad sam ga ugledao! Ljudi od kojih sam ga kupio nisu ni bili svjesni kakvo blago imaju. To mi je najdraži i najdragocjeniji predmet koji imam – kaže Denis dodajući kako razmišlja da ga u budućnosti izloži jer bi bilo šteta da ga javnost ne vidi. U njegovoj kolekciji ima predmeta starih više od 300 godina, a ondje je i bakropis Henrija Matissea, predstavnika fovizma. Tu su i ulaznice za kultni glazbeni festival iz 1969. godine, Woodstock, koji je trajao tri dana, a okupio pola milijuna ljudi. Posebnu vrijednost ima prototip Kviska, maskote svojedobno najpopularnijeg televizijskog kviza, legendarne “Kviskoteke” koja je emitirana 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća. Nekim je dragocjenostima iz zbirke ukrasio i svoj lokal “Finjak” u Vlaškoj 78, koji je s ocem Željkom otvorio prije šest godina.
– U kafiću je originalni sat zagrebačkog urara Dragutina Vasića koji je nekoć bio u Oktogonu, kiblu za led staru 140 godina i lampu iz 60-ih godina prošlog stoljeća koja je stajala u hotelu Esplanade. Ondje su i sat iz doba bidermajera kojemu je 200 godina, stara reklama za popravljanje šešira koja je nekad davno stajala u Ilici, ručno slikane pločice iz Španjolske... – nabraja Denis.
Aparat za kavu s “Galeba”
Kavu su, usto, kuhali na aparatu iz 1952. koji potječe s broda “Galeb”, poznatog kao ploveća rezidencija Josipa Broza Tita, a u obitelji Svirać je posljednjih 15 godina. Aparat je još u funkciji, ali s obzirom na to da radi na potisak pare, spor je u pravljenju kave pa su ga vratili u svoju bogatu kućnu zbirku.
– Kolekcionarstvo nam više nije posao, nego ovisnost. Svaki dan zaželim neki novi antikvitet, a najbolje je što nikad ne znam što će mi sljedeće doći u ruke – objašnjava Denis koji se, ističe, u skupljanje starina i rariteta zaljubio još s 12 godina kada je s ocem putovao po Europi u potrazi za predmetima koje će otkupiti, restaurirati pa ponovno prodati. U čemu leži tajna dobre kupnje, pitamo ga, a odgovor je vrlo jednostavan: instinkt, znanje i vješta komunikacija s ljudima.
– Nekako mislim da te prava stvar uvijek negdje čeka. Dok neki kolekcionari idu na sajmove već u tri ujutro kako bi upecali dobre stvari, ja se ne žurim jer znam da ću ugledati nešto što će svima promaknuti – otkriva Denis Svirać
i meni je ne samo jedan ulov najdraži nego mnogo njih av ako li si toliki zaljubljenik svaka čast i ja bih ti mogao ponuditi najstariju i jedinu ploču od edisona iz 1927 godine prva javna i jedina preživjela makar makar se drugi fale da je njihova no nije neko je moja s još 13 takvih sličnihu ono vrijeme no ne vjrerujem da bi ti za jedinu i prvu javno snimanje u katedrali dao to što ja tražim 3tisuče eura prijatelju moj ne muljam niti lažem moja je i kod mene to ti je tako prvo javno snimanje u hrvatskoj da ne računamo u češkoj i okolo što su se snimale i lijepile nalijepnice od 1900 pa do 19014 pa što jel misliš da vrijedi toliko nekima je to smeče a meni nije jedinaa u cjeloj hrvatskoj i ondašnjoj kraljevini fale se iz nacionalne da su njihova sva prava i sve i tamo je moš čut dva putasmiksanu no što češ polče nemaju oni nego ja isti broj i sve pod kojim sevodi kaj bebica je mala čuvana neko je nju i ostale u ondašnje vrijeme s cjelom gramofoni radio linijom iz pitaj kojeg vremena bacio tu u zagrebu 1987 godine nađena na glomaznom otpadu i bogme saslušao sam ih sve ada mi je aparatura kao kod pojedinaca itveo bih da nema nimalo šumova što bi bila neistina kao kod ovih naših koji grabe sebi sva prava jer u ono vrijeme to nije bilo moguče takvo što napravit s tehnologijom