Završno ročište radnice bivšeg tekstilnog diva Kamenskog čekale su punih sedam godina.
I nakon toliko vremena – ostale su razočarane. Kako i ne bi i bile! Da ne dobivaju plaću koju su zaradile, upozoravale su i štrajkom glađu. Toliko su se žestoko borile. Ne jesti danima nije im bio problem. Do samog štrajka jele su ono što bi dobile od dobrih ljudi iz susjedstva. Nije im bilo neobično čuti zvuk hrskanja starog kruha koji su nerijetko jele pod pauzom. I to najčešće skrivajući se, ne želeći priznati da nemaju novca za svježu štrucu. One su tada osjećale sram zbog načina na koji su živjele. Ali u njihovu slučaju ne bi smjelo biti ni trunke srama. Sramiti bi se trebali oni koji su doveli do stečaja tvornice, oni koji nisu radnicima plaćali za rad i oni koji su dopuštali da radnici ne budu plaćeni za svoj rad. No, prema zakonu, izgleda da krivca za stečaj nema. Neosuđeni krivci nisu na svojoj koži osjetili kako je to raditi bez plaće i jesti stari kruh. Neki članovi uprave Kamenskog osuđeni za gospodarski kriminal čekaju odsluženje kazne šećući se Zagrebom. A radnice Kamenskog dobit će tek 15 posto od 6,1 milijuna kuna, koliko je ostalo nakon isplate banke i stečajnog upravitelja.
I gdje je u tome pravda? Možda je pronađu na Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. To im je sljedeći korak. Podnijet će tužbe za sva moguća prava koja su im povrijeđena, od ženskih nadalje. A ako ni ondje ne nađu pravdu, ići će tamo gdje će je naći. Nevjerojatnu volju radnica mogli smo već osjetiti kad su osnovale udrugu u kojoj rade svoje nove kolekcije, šivaju po mjeri, održavaju krojačke tečajeve... Izborile su se za tri gradska prostora kako bi sve to mogle raditi, a toliko im dobro ide da klijente moraju slati drugim krojačicama jer fizički ne stignu sve obaviti. I izgleda da neće odustati dok ne dobiju zadnju kunu od pet plaća koliko im duguju.
One imaju “luksuz” tjerati pravdu do kraja. Znate zašto? Zato što su svaku tu kunu pošteno zaradile.
katastrofa od "države"!!!!